Već u osnovnoj školi jele smo jednu jabuku dnevno - zelenu, nikako crvenu, i mislile da smo debele

Jedna ili dvije zelene jabuke. Jedan jogurt. Povremeno paketić slanih štapića. Minimalno dvije litre vode dnevno - pisalo je u bilježnici prijateljice iz razreda. U osnovnoj školi. Mislim, sedmi ili osmi razred. Kasnije mi je priznala da je dijetu prepisala od mame. "Provjereno djelotvorna." Bila je jača, ali ne i debela.

Onda je to bilo nedopustivo. Kraj devedesetih, početak milenija - svaki gram nam se brojao. Heroin chic bio je san skoro svake od nas koja po rođenju nije bila krakata, tj. onaj manekenski tip. Bile smo normalne, ali u svojim glavama debele prasice. Jer su nas časopisi takvima zvali. Doslovno. Mariah Carey i Britney Spears tada su bile "bucke", iako su bile najtanje u svojoj karijeri. Kate Moss i Victoria Beckham bile su ono što se tražilo - kosti koje strše, bedra gotovo nepostojeća, mišići potpuno nebitni. Samo da je kuk iznad preniskih traperica, ali da - sise moraš imati.

Sve su tada "napravile" grudi - od Britney do Aguilere, Courtney Cox… Cice su se nosile, mali kratki nosevi isto. Ni ja ni frendica s dijetama u bilježnici nikad nismo imale malen nos. Ona je imala cice, ja dupe. Onda se pojavila Shakira, pa Beyonce. Privremeno sam odahnula.

Imala sam 48 kila i mislila da sam debela

I dalje sam si bila beskrajno debela - i s 48 kilograma na svojih 160 cm. Još sam se razvijala. Nosila sam hlače 32 ili 34, sve prevelike u struku (kao i danas), ali jedva ih navukla preko bokova kad su bile nisko rezane. Svjetla u svlačionicama mrzila sam od prvog dana - svaka pora, svaka kapilara, svaki trag celulita. Na spomen celulita opet su se raspisivale šestotjedne dijete u bilježnice. Zelene (nikako crvene) jabuke, salate i hektolitri vode. Svaka slobodna sekunda na role, deseci kilometara oko Jaruna dok ne krepaš. I djelovalo je, ne mogu reći da nije.

Ali danas, kad gledam unatrag, tužno mi je što si ni onda ni kasnije nikad nisam bila dovoljno dobra. Dovoljno tanka, lijepa, fit. Čak i u najfit fazi (ili u onoj premršavoj, koju želim zaboraviti), ja sam si bila debela. Znam, body dysmorphia nije ništa novo, ali prema nekim novijim podacima upravo smo mi, žene milenijalke, njome najviše pogođene. Razlog? Sve što sam gore nabrojala. Kad smo trebale najviše potpore jer se tek razvijamo, svijet i mediji slavili su samo mršavost - brutalno, bez kočnica.

Već tada, negdje u prvom ili drugom srednje, poželjela sam te moderne cice. Razmišljala sam, češće nego što želim priznati, da ih napravim. Nikad velike - samo broj ili dva više. Dugo me to pratilo, ali me onda sport preuzeo i zavoljela sam male cice. Baš ove svoje, nepravilnog oblika. Danas mi je bitno samo da su zdrave. Nešto kasnije, dobila sam komentar da imam preširok hrbat nosa. Naravno - od muškarca. Onog istog koji me tada ljubio. Taj komentar stoji u glavi i danas. Počela sam razmišljati o operaciji, da "stanjim" nos, da izgledam više talijanski. Znam, glupa sam. Išla sam čak s tom idejom svom frendu fotografu, koji mi je samo rekao:

- Glupa si k’o k… Nitko koga znam, a da je napravio nos, nije si time napravio uslugu. Bio je u pravu. Danas ne znam nijednu osobu koja je promjenom nosa stvarno profitirala. Možda su se osjećale bolje, i to poštujem - ali mene uvijek muči pitanje: je li ta želja došla iznutra ili ju je oblikovalo sve oko nas? Ja ne bih nikad pomislila mijenjati nos da mi to nisu rekli. Isto kao što ne bih poželjela drugačije cice da to tada nije bilo "must have". Svjesna sam toga danas - zapravo, osvijestila sam rano - da to nisu bile moje stvarne želje. A nisu me ni toliko žuljale da bih išla pod nož.

‘Nikad si neću oprostiti‘

Nedavno sam pročitala nešto tužno kod jedne žene, koja se referirala na staru fotografiju prije operacije nosa: "Moj prekrasni nos. Nikad si neću oprostiti što sam si to napravila." Prošlo je više od trideset godina od trenutka kad je, u jeku devedesetih, pokleknula pred pritiskom. Ne mogu reći da izgleda loše, ali to više nije ona. I ona to zna. Rečenica "Nikad si neću oprostiti" posebno me pogodila. Koliko je žena napravilo slično, samo zbog trenda?

Drago mi je da nisam pala. Da sam ostala vjerna sebi - pa makar s malim cicama (ali zdravima) i širim hrbatom nosa. To sam ja. I danas se u ogledalu mogu prepoznati. Jer moda prođe, trendovi izblijede, ali ono što vidiš u ogledalu ostaje zauvijek.

Do idućeg puta,
Zagrljaj,
A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.