Mirovanje je za Tomislava Pejića, IT stručnjaka iz Ivanić-Grada, potpuno nepoznat pojam. Otkako zna za sebe, ovaj 34-godišnjak bavi se sportom - od nogometa i teretane do trčanja, kojim se intenzivnije počeo baviti neposredno prije dijagnoze koju je dobio 2015. Ta je godina za njega značila veliki preokret. Kontinuirana žeđ, umor, učestalo mokrenje i zamućen vid - sve su to bili simptomi koji su tada 25-godišnjeg Tomislava upozoravali da se s njegovim zdravljem događa nešto ozbiljno.
- Bilo je ljeto, vraćao sam se s mora. Prvo za čim sam posegnuo bio je bakin aparat za mjerenje šećera u krvi. Budući da ona ima dijabetes tipa 2, a ja sam prema simptomima koje sam prethodno pretraživao na internetu posumnjao na isto, odlučio sam se testirati. Aparat je pokazao ‘HI‘, što znači da je vrijednost šećera bila viša od 30 mmol/l. Baka je pomislila da aparat ne radi ispravno jer takav natpis nikad nije vidjela, ali sam joj objasnio da to nije greška. Znao sam što moram učiniti - spremio sam se i otišao na hitnu - prisjeća se Tomislav.
‘Trebam li se osjećati loše?‘
Ni tamo se stanje nije promijenilo. Šećer je i dalje bio iznad 30 mmol/l pa su Tomislava uputili u KB Dubrava, gdje mu je dijagnosticiran dijabetes tipa 1.
- Sjećam se kako su me pitali kako se osjećam i mogu li hodati. Pomalo zbunjen, upitao sam ih: ‘Trebam li se osjećati loše?‘ Budući da se sve odvijalo vrlo brzo, a nisam značajno gubio na težini, osim spomenutih simptoma, osjećao sam se prilično dobro. Objasnili su mi da se moje tijelo naviklo na visoke razine šećera te da se, s obzirom na to da sam bio tjelesno aktivan, još lakše prilagodilo novom stanju. No, upozorili su me i da to ne može trajati vječno, organizam ima svoju točku iscrpljenosti - govori Tomislav, koji je u bolnici proveo pet dana.
Tijekom boravka u bolnici pročitao je nekoliko priručnika o dijabetesu i prošao edukaciju od medicinskog osoblja, osobito o tome kako regulirati šećer prije, tijekom i nakon tjelesne aktivnosti. Brzo je prihvatio da je dijabetes sada dio njegova života. Davanje inzulina, mjerenje šećera, prilagođena prehrana - sve je to postalo rutina koju je naučio uskladiti s drugim svakodnevnim obavezama.
Od bolničkog kreveta do Sljemena
Nakon izlaska iz bolnice Tomislav se vratio poslu, nogometu i trčanju. Upravo trčanje, koje je počeo prakticirati nedugo prije dijagnoze, postalo je njegov glavni sportski fokus. U tome su mu velika podrška bili obitelj i prijatelji.
- Prije dijabetesa trčao sam utrke od pet kilometara, a nakon preseljenja u Zagreb 2016. prijavio sam se na trail utrku od 12 kilometara na Sljemenu. Tada sam se zaljubio u šumu i prirodu, i tu je počelo moje ozbiljnije trkačko putovanje. Pridružio sam se atletskom klubu Sljeme, redovito trenirao i sudjelovao u utrkama na 12, 15 kilometara, polumaratonima i maratonima. Danas sam u kategoriji ultramaratonaca - kaže Tomislav i dodaje da se kolege iz kluba znaju našaliti i reći: ‘Tebi očito nije ništa, kad sve to ovako dobro kontroliraš.‘
Zanimljivo je da unatoč ovim izuztno teškim fizičkim naporima koji su često teško uskladivi s dijabetesom, Tomislav uspio pronaći svoj pristup koji za njega savršeno funkcionira.
- Pamtim što mi je moj dijabetolog, doc. Dario Rahelić, spomenuo prilikom ležanja u bolnici. ‘Aktivnost je najvažnija, a nju slijede prehrana i inzulin.’, rekao je vidjevši da sam oduvijek u sportu. Budući da su utrke aerobna aktivnost, volim startati s nešto višim šećerom, oko 10 mmol/l. Tijekom utrke šećer pada, pa konzumiram gelove, čokoladice i slatke napitke kako bih ga održavao u normalnim granicama. Obično završim s vrijednostima između 5 i 6 mmol/l. Naravno, nisu sve utrke savršene, dogodi se i pokoja hipoglikemija. Tada prestajem trčati i hodam dok se šećer ne povisi - pojašnjava Tomislav. Dodaje i da, kad trči dionice duže od 50 kilometara, sljedećih nekoliko dana unosi značajno manje inzulina. Uz trčanje, kombinira i vježbanje u teretani (anaerobna aktivnost), a veliki je ljubitelj biciklizma, kojim se bavi rekreativno.
Od utrka osobito pamti prošlogodišnju iz Madeire, portugalskog arhipelaga u kojoj je pretrčao zahtjevnu stazu od 116 kilometara na 7.500 metara visinske razlike. Uz nju, izdvaja i nedavni domaći supermaraton Zagreb-Čazma od 61 kilometra. Bila je to za njega i sentimentalna utrka, jer, kaže nam, prolazi pored njegove kuće. A hipoglikemije? One su doista rijetkost.
- Hipoglikemije su mi rjeđe dok se bavim sportom. Češće su se znale dogoditi kad bih mirovao. Jednom sam na poslu imao nisku razinu šećera, a šef mi je nešto objašnjavao. Potpuno sam se isključio, nisam ga ništa čuo, a onda sam ubrzo shvatio da moram odmah pojesti nešto slatko - prisjeća se kroz smijeh.
Učka, 168 kilometara i rekordne minute
Pitali smo našeg inspirativnog sugovornika što planira dalje, koji je sljedeći izazovi na njegovoj listi?
- Sljedeća utrka bit će ona od 85 km na Učki, po prilično zahtjevnom terenu. Dugoročno, želim istrčati distancu od 168 km, popraviti osobni rekord u polumaratonu koji trenutačno iznosi 1 sat i 27 minuta te poboljšati vrijeme na pet kilometara, gdje mi je trenutačni rekord 18 minuta i 13 sekundi - kaže i za kraj poručuje: ‘Ne trebate osvajati planine ni trčati sate i sate. Dovoljno je da se svakodnevno krećete. Hodanje je dobro za sve, za tijelo i za glavu.‘
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....