Tko kaže da su razmaženi? Oni su odani, komunikativni, neovisni i otvoreni za nove ideje

Razmaženo, sebično, mali šef, usamljeno... to su stereotipi kojima se opisuju jedina djeca u obitelji kojih se vrlo teško riješiti, čak i kada znanstvena istraživanja pokažu da takvi uvriježeni stavovi ne drže vodu. Posve suprotno od starih mitova, nova studija pokazuje da odrastanje u obitelji bez braće i sestara može pozitivno djelovati na mentalno zdravlje, zadovoljstvo životom i druge čimbenike. Kako kaže socijalna psihologinja Susan Newman, autorica knjige o jedincima „Just One: The New Science, Secrets & Joy of Parenting an Only Child”, negativni stavovi o obiteljima s jednim djetetom vuku se iz prethodnih stoljeća i iz manjkavih studija provedenih u 1950-ima i ranije. Mitovi o jedincima bazirani na tome ne mogu izdržati temeljita istraživanja, kaže i navodi niz pozitivnih odlika jedinaca. Ovo su neke od njih.

Znaju biti društveni, ali vole i samoću

Mnogi ljudi pretpostavljaju da će oni koji su odrasli bez braće i sestara neizbježno biti usamljeni cijelog života, ali za takve tvrdnje nema dokaza - jedinci kod kuće nemaju dječje društvo, no zato provode više vremena sa svojim roditeljima. Osim toga, postoji mnogo prilika za druženje s ostalom djecom u vrtiću, školi, igraonicama, na igralištima i izvannastavnim aktivnostima. To što su možda dulje vrijeme sama, roditelji ne trebaju smatrati negativnim, kaže Newman.

- Vrijeme provedeno nasamo zapravo je zdravo. Potiče kreativnost i omogućuje djeci da nauče kako će sama ispuniti svoje vrijeme - kaže socijalna psihologinja. - Mogu, primjerice, voditi dnevnik, baviti se hobijem, čitati ili izmišljati vlastite priče ili igre. Jedinci samoću mogu vidjeti kao priliku za razmišljanje, odmor ili produktivnost.

Iznimno su odani u vezama

Jedinci često stvaraju vrlo čvrste veze s prijateljima i odabranim članovima obitelji. Bez braće i sestara u svom uskom krugu, oni razumiju koliko je važno održavati ovakve važne veze.

- Mnoga jedina djeca u obitelji gledaju na svoje prijatelje kao na „zamjensku braću i sestre” i ta prijateljstva održavaju desetljećima. Kao odrasle osobe, često su upravo jedinci oni prijatelji koji su stalno prisutni i na koje se možete osloniti u dobrim i lošim vremenima - kaže pedijatrijska psihologinja Ann-Louise Lockhart.

Neovisni su

Nerijetko ljudi misle da se jedinci u svemu oslanjaju na roditelje, no upravo je suprotno – tava su djeca iznimno neovisna, ističe Lockhart. Budući da nemaju braće i sestara koji bi im pomogli, oni vjerojatno imaju više prilika u kojima sami rješavaju probleme s kojima se suočavaju i tako postaju samopouzdaniji.

- Dok su bili djeca igrali su se sami dulje vrijeme i u tome su pronalazili zadovoljstvo. Kao odrasle osobe mogu samopouzdano planirati samostalna putovanja, pokretati posao ili se baviti novim vještinama bez potrebe za vanjskom potvrdom - rekla je.

Bolje komuniciraju

Jedinci provode mnogo vremena s roditeljima, pa se od malih nogu navikavaju na odnose s odraslima. Budući da ne moraju razgovarati s više djece odjednom, roditeljski razgovori s jedincima kvalitetniji su, s manje površnosti i boljom strukturom.

- Usvajanje vokabulara i korištenje različitih jezičnih vještina potiče se u kućanstvima s jednim djetetom – smatra Toni Falbo, profesorica psihologije obrazovanja na Sveučilištu Texas u Austinu. - Zbog toga se jedinci mogu osjećati jednako ugodno razgovarajući s učiteljima i drugim odraslim osobama, kao i sa svojim vršnjacima. Kasnije u životu, to se može pretvoriti u snažne sposobnosti vođenja, vještine javnog govora ili lakoću u profesionalnim okruženjima.

Otvoreni za nove ideje

Neke studije pokazuju da su jedinci zapravo otvoreniji nego djeca koja imaju braću ili sestre. Zbog toga su možda i spremniji isprobati nešto novo. Pored toga, roditelji jedinaca često imaju više vremena, pa se mogu više i posvetiti djetetu, bolje upoznati njegove interese itd.

- Ako nemate braće i sestara, možda ćete moći malo više istraživati, pomaknuti neke granice - kaže Falbo. - Kod roditelja jedinaca stres je nešto manji, jer ne kontroliraju više djece istodobno.

Sličniji su drugoj djeci nego što se misli

Nije ispravno broj djece u obitelji toliko povezivati s osobnošću te djece, smatra socijalna psihologinja Newman, jer postoje i drugi čimbenici koji utječu na osobnost puno jače od broja braće i sestara. Među najsnažnijima su genetika i stil roditeljstva.

- Osobnost puno više ovisi o tome kakav primjer roditelji daju svojoj djeci. Osobine kao što su empatija, velikodušnost, odgovornost i zauzimanje za druge one su koja djecu često uče od svojih roditelja – kaže Newman i zaključuje: - Zbog toga mislim da nijedna veličina obitelji nije posebno bolja od druge. Ako je roditelj sretan, vjerojatno će odgojiti sretno dijete.