Znam da je se ne želimo prisjećati i da se od samog spomena na pandemiju, karantenu i ostalo što ide uz to mnogima se diže kosa na glavi, a želudac uskomeša. Bome, ni meni nije svejedno, a prošla sam relativno lišo kroz sve. No, zahvaljujući upravo prvoj karanteni i pandemiji kao takvoj konačno sam dobila priliku ići spavati u normalnije vrijeme.
Divno je zaspati rano
Više od desetljeća iscrpljivala sam se psihički i fizički teškim treninzima do 22 sata što je u prijevodu značilo da gotovo svaki dan u tjednu nisam išla spavati prije ponoći, najčešće oko 1-2 ujutro jer, nakon treninga si gladan k‘o pas, adrenalin radi, treba doći doma (rijetko prije 23h), pa tuš pa nikako zaspati, a buđenje rano jer ili opet trening ili ured ili faks, dakle osam sati neprekinutog sna bila je prava rijetkost, najčešće uzrokovana blagdanima ili bolešću. Čak ni vikendima nije bilo bolje jer kad se tijelo navikne na takav režim tako su i vikendi bili budni do barem ponoći, a i tada je bilo treninga do 19 sati, ako se ne varam. Da nije bilo pandemije, vrlo vjerojatno bih i dalje tako živjela i bila potpuno nesvjesna koliko je to krivo za sve, a za mene s visokom osjetljivošću pogotovo.
Naime, nama visokoosjetljivim osobama san je i potrebniji jer se više trošimo kroz dan, više odmora trebamo. I opet, da nije bilo pandemije, ne bih shvatila koliko je prekrasno zaspati čak i u osam navečer ma što drugi rekli na to i koliko god da nekome to zvuči kao da propuštam život, zabavu ili što već misle.
Sjećam se da sam jednom čeznutljivo gledala sada već bivšu kolegicu kad je rekla da ide spavati oko 21h i budi se rano jer ja bih u u to isto vrijeme ulazila u dvoranu, urlala iz petnih žila i guštala u tom poslu iako sam znala zijevati i 45 minuta prije treninga. Adrenalin i profesionalnost bi odradili svoje, autopilot maltene. Više od desetljeća.
Zahvaljujući pandemiji i zatvaranju dvorana konačno sam mogla spavati ranije i samim time pronaći svoj prirodni ritam, shvatiti koje su moje potrebe, a ne one koje mi posao ili društvo nameće. Naučila sam da mi treba apsolutni mir prije spavanja, da ne mogu gledati baš bilo što prije spavanja, da me društvene mreže jedu (a ne pune), da trebam potpuni mrak i da mi je najbolje kad odspavam između 8,5 i 9 sati. Sa 7,5 sati sna preživljavam, a netko drugi bi ubio za tu količinu.
Cijenim svoje vrijeme
No, ovaj tekst nije samo o navikama spavanja već o nečemu što mi se počelo događati zadnje vrijeme, tj. vjerojatno se događalo i ranije, ali sad to, svjesna svojih potreba i navika ne samo spavanja, vidim u drugačijem svjetlu.
Bila sam dijete kad su nas doma naučili da se između 13-17 sati ne urla, ne skače, ne zove telefonom (pogotovo vrijedi za vikende), ali isto tako osim u slučaju najhitnije nužde ne zoveš telefonom ni prije osam ujutro ili nakon osam navečer. To mi je ostalo urezano uz osnove bontona poput pozdrava, zahvale i postavljanja stola. Ali sad, kad imamo mobitele i svima smo stalno dostupni, mnogi na taj bonton i kulturu zaborave.
Neku večer sam ostala dulje budna od svog uobičajenog i, bez otvaranja istih, gledala sam kako mi iza 23h stižu poruke osobe koju realno ne poznajem. Da, imam hrpetinu ljudi na društvenim mrežama jer mi je to, između ostalog i posao, i naravno da ih ne poznajem sve i taj dio mi ne smeta sve dok ne vidim ovako nešto. Jednako bi me zasmetalo da sam poruke vidjela i ujutro, sat vremena nakon buđenja. Jer, u 23 sata postojim za šačicu ljudi i hitne slučajeve, i što je najbolje, hitnjaka je zbilja rijetko, a onaj najintimniji krug mojih ljudi zna moje navike i poštuje ih. Uostalom, radi se o ljudima sličnima meni koji jednako tako, iza večere ne šalju nikome ništa i povlače se na počinak kako bi svi i trebali.
Sadržaj poruka je potpuno nebitan i ta osoba nije jedina koja je u zadnje vrijeme prešla crtu zbog čega vjerojatno neće ni dobiti odgovor na spomenute poruke/pozive. U pandemiji nisam naučila samo sve o (svojem) spavanju već sam naučila cijeniti svoje, ali i tuđe vrijeme. Naučila sam što je dosada, tj. podsjetila sam se što ona jest i nije mi loša, dapače. Sjetila sam se i puno toga što sam putem i prebrzim i obavezama nakrcanim životom zaboravila.
Malo mi je tužno što mi je za sve te lekcije trebala pandemija i potpuni slom svijeta na neko vrijeme, ali eto, barem neka dobra stvar iz svega toga. I ne, ne šaljem poruke nikome u pravilu iza 21 jer ili spavam ili se pripremam spavati. Konačno uživam u spavanju i onome što mi ono čini jer spavanje je sve samo ne uzalud potrošeno vrijeme, ali treba vremena da to tako shvatimo.
Za kraj, ne trenirajte iza 20 sati ako ikako možete, osim eventualno nešto lagano i nježno poput lakše yoge/pilatesa, dugoročno nije zdravo. Ali trenirajte nešto, bilo što, jer ćete bolje spavati i više cijeniti svoje, a zatim i tuđe vrijeme.
Do idućeg puta, sjetite se da bonton nije izumro s društvenim mrežama, dapače.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....