Što vrijeme ide, a bome ide brzo, to mi je jasnije što nam je potrebno za vlastiti rast i razvoj

Kad si malen, uče te da su manje-više svi ljudi dobri i da budeš dobar prema drugima jer tako će i oni biti prema tebi. To zvuči, iz pozicije nekog odraslog, dosta utopistički ali opet, ne možeš malom djetetu reći da su ljudi često gov*na. Pa sve čekaš da se nekoliko puta opeče i objasniš mu/joj zašto je slavna ona „Perice, ljudi su svinje, nemoj nikome otvoriti svoje srce!“

Vlastiti mir

I jesu, ima ih i govana i svinja, ali bome, također s ponešto godina na leđima, ima ih divnih, i ima ih puno. Razlika je samo hoćeš li povećalom tražiti dobro ili loše. Nije ovo tekst o „misli pozitivno“ i „traži iglu u plastu sijena“ jer od takvih jeftinih savjeta mi se povraća. Situacija je, kad sve nekako sjedne, poprilično jednostavna, a to je da se okružiš dobrim ljudima, dobrim pričama i prilikama da i tebi bude bolje i ugodnije.

Neki dan dobila sam poruku koju nisam htjela dobiti i nisam dala da mi uništi raspoloženje pa sam je izignorirala i napisala nešto potpuno nevezano za sadržaj poruke samo da prebacim temu i pokažem da mi se tad, a i inače, ne priča o ljudima i stvarima koji me se ne tiču. Pogotovo ne negativno. Kao i o tragedijama na koje ne mogu utjecati. Jesam li ja zbog toga možda nekima loš čovjek? Vjerojatno jesam, ali mirnije spavam znajući da sam sačuvala vlastiti mir i okružila se onim i onima koji mi u tom trenutku trebaju.

Što vrijeme ide, a bome ide brzo, to mi je jasnije da za vlastiti rast i razvoj trebaš i druge i to ne trebaju biti ne znam kakvi stručnjaci ili znanstvenici već ljudi koji te inspiriraju na dobro. U mobitelu tako čuvam videe gospodina koji dvadesetak metara od mene hrani patke u Maksimiru, a nisam sigurna je li i on sam gladan i fotke djece koja se kotrljaju niz livadu u istom parku. Svaki put kad vidim te prizore čujem im zvuk, a u nosu osjetim miris dok mi se lice lagano ozari. Imam davno objavljenu kolumnu o djevojci koja je starici koja prosi, donijela nove tenisice i preda mnom ih joj vezala. Davnih dana postalo mi je jasno da vidim te neke prizore možda i više nego prosječan prolaznik i da, za razliku od većine, u njima uživam. Volim promatrati ljude, pričati priče koje možda nisu ni istinite, ali su me inspirirali ti jednostavni ljudi koji žive, barem u mojim očima, lako i opušteno. Naborana lica i ruke u tramvaju ne jednom su mi bile inspiracija za neke moje najljepše tekstove, kao i rečenice trogodišnjaka koji iako o životu ne zna ništa, nekad u malo riječi objasni sve nama koji mislimo da znamo puno.

I bit ću dosadna i ponavljat ću se, ali nedostaju neka vremena dosade i običnog sjedenja na klupici dok gledaš prolaznike ili mrave kako formiraju kolonu do mravinjaka. Ne mogu zaboraviti kako mi je majka pričala da sam u dobi od nekih godinu i nešto sat i pol (ili dulje) čučala s dupetom do poda i igrala se s bubama dok su odrasli prevrtali teme i jeli. Pored svih igračaka, ljudi i druge djece, u tom (i ne samo tom) meni su bile interesantnije bube koje su hodale i nosile što već nose. Isto je i danas pa kad se želim isključiti, odem u šumu, park, Botanički ili ostanem doma i promatram svoje životinje i svoje biljke. Ne trebam ni televizor ni internet, trebam samo da vrijeme malo stane, a ja da promatram život iz neke druge, jednostavnije pozicije. Iz te jednostavnosti, stvarno bolje vidiš da ima dobrih ljudi i priča, da nije sve ni blizu tako crno kako se može činiti okružiš li se samo i isključivo negativnim i ubrzanim.

Stići će loših vijesti, poruka, bit će groznih situacija, ali, da citiram ženu koja je prekjučer umrla prije nego sam je upoznala - „I to je život.“

I sve dok smo tu, na nama je da biramo čime i kime ćemo biti okruženi, tko će nas hraniti, tko će nam dušu puniti i čiji potpis će naš osmijeh nositi.

Do idućeg puta, glavu gore, isplati se.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.