Što nam se zapravo događa kad svoje osjećaje stavimo na posljednje mjesto?

Za nas hipersenzitivce je poznato da puno toga, i dobro i loše, osjećamo jače i intenzivnije. Samim time trošimo i više energije i trebamo više odmora. Za nešto neopipljivo, kao što je emocija tuge ili razočarenja, treba nam dulje od prosječnog čovjeka kako bismo to prebrodili. Za razliku od većine, nas tuđa tuga i bol boli više od vlastite. Mi se gotovo da i ne bojimo vlastite smrti, ali od ideje da se nekom našem nešto dogodi dolazimo u paralizirano stanje. Strah nas potpuno obuzme i ne da nam živjeti, a nekad ni racionalno prosuditi. Kako tko, jer nismo svi isti, naravno, skloni smo paničnim napadajima, anksioznosti i depresiji. Skloni smo i skrivanju vlastitih emocija jer su nas odmalena tako naučile razne situacije u kojima smo se našli. Lakše je praviti se da ti nije ništa nego objasniti da ti se utroba para od ideje da je netko tebi blizak u bolovima, loše ili mrtav. Voljeli bismo sve zaštiti od sveg zala najčešće na uštrb nas samih. Nije nas briga koliko nas boli, samo da su naši dobro.

Vlastiti osjećaji kao posljednja rupa na svirali

Sve do jednog trenutka. Svako od nas s tim visokoosjetljivim sklonostima (ali i drugi, op.a.) imamo svoju čašu koja se brže ili sporije puni. Nerijetko prazni. I kad se prepuni dolazi do prelijevanja, logično. Dolazi do ključnog treba kad više ne trpimo kako bismo druge zaštitili već počinjemo, najzad, štititi sebe. Shvaćamo da sve što smo osjećali za druge i brigu o njihovim emocijama trebamo prebaciti na sebe. Jednako ili čak i više brinuti za sebe. Da, lijepo je da ne želimo da netko drugi pati, ali ako je to urodilo vlastitom patnjom ima li to smisla? Jedno je požrtvovnost i empatija, a nešto sasvim drugo je konstantno stavljanje svojih osjećaja na zadnje mjesto kako bi drugima bilo bolje. Nije to čak ni samo trait nas HSP-ovaca već i mnogih empata i ljudi koji su odgojeni da bi samo dijelili. Da nisu oni najbitniji nego prvo svi ostali, onda oni.

Nije normalno konstantno sve dijeliti i misliti na druge. Pritom ne mislim na ekstremne i životno opasne situacije. Mislim na svakodnevicu u kojoj nerijetko sebe i svoje osjećaje umanjujemo kako ne bi netko drugi bio povrijeđen. Kao da ti naši alarmi (osjećaji jel) nisu tu s razlogom. Ako osjećam tugu, razočaranje, usamljenost, sigurno to ne osjećam bez razloga. I mogu ja gutati svoje suze, grčeve u želucu, nesanicu i stisnutu vilicu do unedogled kako bi nekome drugome bilo bolje. Kako me ne bi još dodatno boljela tuđa bol. I dok su ti drugi oko mene olakšani, jer imaju super prijateljicu, sestru i kćer koja je tu maltene 24/7 (čak i onda kad misle da nisam) meni nije bolje jer je njima lakše. Dapače. Tad se borim i s njima i sa sobom. I baš tada, kad mi se upali svjetlo ili krene panični napadaj shvatim ne samo da radim krivo nego da većina njih nije tu za mene u toj mjeri.

Granice

Naravno da ću i dalje biti tu za neke ljude, za životinje uvijek, no neću više čekati da se čaša prelije kako bih se posvetila sebi. Samo ovih šest mjeseci više sam puta rekla dosta. Dosta mjestima koja nisu sigurna, edukacijama koje me crpe, ljudima koji mnome manipuliraju. Dosta svemu tome i znaš što? Prodisala sam. Lakše je ustati se ujutro, pogledati u ogledalo i krenuti raditi stvari koje su baš za mene. Puno je jednostavnije i osjetiti i osvijestiti što mi se događa. Manje je alarma, više je prisutnosti. Puno je manje i distraktora, a više je boja, okusa i mirisa. Istina je, manje je ljudi, poruka i poziva, ali je više vremena za one koji me zbilja žele. I za one koje ja stvarno trebam.

Do idućeg puta, vaši osjećaji će uvijek biti validni. Uostalom, trebali su oduvijek i biti.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.