Bila sam tu za nju svaki dan njezinog šugavog braka kao i ona za mene u kojoj god i kakvoj da sam se vezi nalazila. Bodrila sam je, govorila joj da to nije mjesto za nju, slušala je i pokušavala ohrabriti za neke korake. Isto je ona uvijek radila i za mene. Nikad u našem prijateljstvu koje traje skoro deset godina nije bilo mjesta nepovjerenju. Bilo je ljutnje, tuge, svađa, ali uvijek se znalo, a zna se i dalje da jedna drugoj možemo vjerovati i da jedna na drugu možemo računati u svako doba dana i noći i za sve što je u našoj moći.
Braka više nema
Brak je bio poguban za nju i nisam više mogla gledati kako u njemu vene, a opet, nisam ja bila ta koja je mogla išta drugo nego biti tu i dati kakav savjet. Nadavala sam ih se, ponavljala, bila pametnija za nju nego za sebe i nije mi krivo jer braka više nema. Napravila je konačno sve ono, ali još i bolje, što sam htjela da napravi davnih dana. Izvukla se, kirurški precizno, s relativno malim posljedicama po zdravlje i financije. Dobila se nazad jača nego ikad, a ja sam pucala od ponosa i plakala od sreće obećavajući joj veći tulum od svadbe jer ništa manje ne zaslužuje nakon svega što je prošla.
Rijetko sam u životu bila ponosnija i sretnija zbog nekog kao kad je ona, jedna od mojih najboljih prijateljica, napravila nešto tako veliko i moćno. Neko vrijeme me taj ponos držao, čak sam i drugima pričala kako sam na nju ponosna i da mi je neizmjerno drago što je okrenula novi list u životu. Ma šta list, ispisala je cijelu knjigu u svega nekoliko mjeseci i postala druga osoba. Moj ponos je bio nemjerljiv, a njezina sreća prelazila je granice atmosfere. Kako je postajala sretnija, sad i u paru, tako je mene počeo obuzimati neki miks emocija, malo straha, malo ljutnje i nešto što nisam mislila da ću osjećati, barem ne u njezinom slučaju, ljubomora na sve što je napravila od života.
Bila sam ljuta
Ljubomoru nerijetko kao emociju vežemo u partnerskim odnosima kad je netko posesivan, ali ima je itekako u prijateljskim i ovo mi je relativno novo područje. U partnerskim odnosima sam od ljubomore gotovo u potpunosti odustala jer smatram da je to nezreli dokaz nečije nesigurnosti kako u sebe, tako u partnera s kojim je, ali tu je ona nešto sasvim drugo. Postala sam ljuta na neke njezine postupke opravdavajući ih svojom zabrinutošću da je možda prebrzo uletjela u nešto drugo, nešto jako ozbiljno i slojevito, a ona, ta moja predivna i uspješna prijateljica je samo cvala i udaljavala se od mene i gotovo svih nas jer je uživala svaki trenutak svog novog života. Bez brige, uživa i dalje, i neka je.
Svoju ljubomoru prepoznala sam tako što mi je bilo teško što je više ne čujem i ne vidim toliko često kao prije kad je bila u onom sje*anom braku, kao da mi je bila draža kad sam ja mogla biti pametna i mudra i dijeliti savjete dok je ona nikakva i stoji na mjestu. Posramila sam se svojih osjećaja i kako hendlam novonastalu situaciju, kakva sam ja prijateljica ako mi je draže da mi je prijateljica jadna, ali prisutnija u mom životu, nego kad je sretna i ispunjena, ali odsutnija jer konačno živi život. Tjednima me to mučilo sve dok nisam osvijestila zašto to sve osjećam i kasnije i verbalizirala. Da, istina je da me uplašilo što je sada tu netko drugi koji realno može biti i veći fijasko od prethodnog braka, ali može biti i izgleda da i jest, sve ono što je sad i ikad trebala. Tog straha je svjesna i ona sama, a i druge prijateljice dijelimo isti taj strah samo zato što je beskrajno volimo i poštujemo. Ali ta ljubomora na tu lakoću odnosa koju sad ima, to je nešto što je samo moje jer, jbg, i ja to sebi želim. Da mogu pored nekog samo biti takva kakva jesam, da nema drame, da te netko zbilja vidi i da ti je podrška bez obzira na sve. Da, oboje bismo imali i kofera i kostura u ormaru jer nismo živjeli pod staklenim zvonom, a bome nismo ni čekali, kao što nisu ni oni, sve ove godine da se ta neka prava osoba pojavi. Probaš, guraš neko vrijeme, fulaš i ideš dalje. Kao što su i njih dvoje i masa drugih parova prije ili kasnije.
Nisu sve emocije loše
I sad im je „lako“. Nije idealno, ali je lijepo. Vole se, poštuju i sve ide nekako, u nedostatku bolje riječi, jednostavno i normalno. Neki bi čak rekli da je i dosadno, ali njima tako paše i vidim ih da uživaju, dok se u meni (a koliko čujem ima nas još) izmjenjuju osjećaji sreće, ponosa, straha i ljubomore.
Prošli tjedan sam joj, teškom mukom, priznala kako se osjećam i da me sram zbog toga. I kao i svaki put do sada, ostavila me bez teksta i rekla mi da se i ona tako kroz godine osjećala zbog mene, druga frendica isto i da je to neki modus operandi kad imaš tako duboka prijateljstva. Da je to vjerojatno to što nas gura da budemo jače, bolje i povezanije. Činjenica da si možemo reći sve, pa čak i da smo ljubomorne jedna na drugo nije napravila ništa loše, dapače, povezala nas je, odnos produbila, a nama samima osvijestila što imamo, a što bismo htjele.
Prošla su odavno vremena kad je svrha prijateljstva da imate s kime otići u shopping ili na kavu, na more, jer mi to sve oduvijek možemo i radimo, dokle god pazimo jedna na drugu i kako se osjećamo i zašto. Jer, džaba prijateljstvo, ako se ne možete izurlat na pas mater, pa se izgrliti i čestitati jedna drugoj na novoj razini.
Do idućeg puta, nisu sve loše emocije loše ako od njih nešto možemo naučiti i napraviti.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.