Svitlana Sokolova/Shutterstock
Maska uspjeha

Savršena izvana, prazna iznutra. Terapeutkinja otkriva bolnu istinu skrivene depresije

Iza perfekcionizma i stalne brige često se krije nevidljiva borba s emocionalnom iscrpljenošću i potisnutom tugom

Koliko dugo možeš biti „savršena“, a istovremeno se osjećati izgubljeno? Ovaj tekst je za sve one koji nikad ne bi rekli da su depresivni – jer to što nose u sebi ne izgleda kao klasična tuga. Poput moje klijentice, uspješne profesionalke i brižne majke, koja je godinama održavala savršenu fasadu, ali je iza nje tinjala duboka praznina i iscrpljenost koju nije znala kako izraziti.

Perfekcionizam kao obrambeni mehanizam

Skrivena depresija nije manje stvarna – samo je manje vidljiva. Nema klasičnih znakova poput suza, povlačenja ili bespomoćnosti. Umjesto toga, nosi maske uspješnosti, kompetentnosti i stalne brige za druge. Jedna od njezinih najsuptilnijih, ali i najčešćih maski zove se perfekcionizam.

Perfekcionizam se često slavi – kao vrlina, znak discipline, pa čak i predanosti. No, iza te površine često se krije puno dublja istina: perfekcionizam kao zaštita od unutarnje boli. Nije riječ samo o visokim standardima, već o uvjerenju da vrijediš jedino ako si besprijekorna. Da moraš biti iznad greške kako bi bila prihvaćena.

Za osobe sa skrivenom depresijom, pogreška nije samo neuspjeh – ona postaje dokaz osobne neadekvatnosti. Zato ulažu golemu energiju u kontrolu, analiziranje i prilagođavanje. Rade više nego što mogu, ulažu se u tuđe potrebe, stalno dorađuju, popravljaju, dotjeruju – dok iznutra tinja osjećaj praznine i nelagode koji ne nestaje čak ni kad „sve štima“.

Perfekcionizam im omogućuje da se nikada ne moraju suočiti s onim bolnijim – sa svojim strahom da nisu dovoljno dobre ni kad su obične, ranjive i ljudske.

Potiskivanje emocija i unutarnja izolacija

Kod prikrivene depresije emocije ne nestaju – one se sklanjaju u podrum svijesti, iza vrata na kojima piše: „Ne sada. Ne ovdje. Ne nikome.“ Osoba funkcionalno obavlja svakodnevne zadatke, ali iznutra vodi nevidljiv rat s osjećajima koje je naučila potiskivati jer su nekoć bile opasne, nepoželjne ili ignorirane.

To potiskivanje ne izgleda dramatično. Nema slomova ni emocionalnih ispada. Umjesto toga, postoji emocionalna tišina – fino upakirana u razum, učinkovitost i brigu za druge. Osobe sa skrivenom depresijom postaju majstorice smirene fasade: sve je pod kontrolom, sve je riješeno, sve je posloženo. No, ispod te kontrole skriva se odsutnost – ne samo odsutnost tuge, nego i radosti, zanosa, nježnosti, prisutnosti.

Unutarnja izolacija počinje kao obrana, a završi kao egzil. Osoba se više ne usuđuje osjetiti – iz straha da bi je emocije mogle preplaviti, razoriti sliku o sebi ili je učiniti ranjivom pred drugima. Umjesto emocionalne razmjene, u život ulazi gluma bliskosti. Često se radi o osobi koja zna slušati, davati savjete, biti „stijena“, ali nikada ne dijeli što se događa u njoj. Čak ni sa sobom.

To nije distanciranost iz oholosti. To je distanciranost iz naučene samozaštite.

Uloga trauma i poruka iz djetinjstva

Mnoge osobe koje razviju skriveni oblik depresije odrasle su u okruženju u kojem emocije nisu bile dobrodošle. Možda su bile ismijavane, kažnjavane ili potpuno ignorirane kad bi pokazale tugu, strah ili ljutnju. Ponekad su roditelji bili emocionalno odsutni ili su zahtijevali savršenstvo – tišinu, red, postignuće. Nisu davali prostor djetetu da bude – dijete.

Poruke koje su tada naučili – „Ne pokazuj osjećaje“, „Budi jaka“, „Ne opterećuj druge“, „Ako pogriješiš, neće te voljeti“ – duboko su se usjekle. Tako se u odrasloj dobi razvija uvjerenje da su emocije slabost, da ranjivost vodi odbacivanju, da vrijediš samo kad nisi „teret“. I tako se rađa perfekcionizam – ne iz taštine, nego iz potrebe da se preživi.

Klinička depresija bez klasičnih simptoma

Za razliku od poznatijih oblika depresije, skrivena depresija ne izgleda tužno. Često se prepoznaje kod osoba koje su „uvijek nasmijane“, „sve drže pod kontrolom“ ili „uvijek sve mogu“. No, ono što drugi vide nije cijela istina.

Unutarnji svijet osobe sa skrivenom depresijom često je ispunjen stalnim preispitivanjem, osjećajem praznine, kroničnim umorom i neobjašnjivim fizičkim simptomima – nesanicom, bolovima, napetostima. Postoji gubitak emocionalne vitalnosti – više ne raduje ono što je nekad radovalo, sve postaje obveza, uključujući i vlastiti život.

Umjesto suza – postoji ukočenost. Umjesto tuge – funkcionalnost. Umjesto traženja pomoći – šutnja, jer bi priznanje značilo da nešto nije u redu, a to se ne uklapa u sliku koju su izgradile o sebi.

Ove osobe često ni same ne znaju da su depresivne. Naučile su prepoznati tuđu bol, ali ne i svoju. Depresija se kod njih ne manifestira padom funkcije, već potpunim uranjanjem u ulogu. Uspješna profesionalka, odgovorna majka, uvijek nasmijana prijateljica – samo su maske ispod kojih postoji tiha, ali duboka emocionalna iscrpljenost.

Put prema iscjeljenju

Prvi korak prema iscjeljenju je priznati si istinu – da perfekcionizam nije snaga, nego strategija preživljavanja. Da stalna potreba za kontrolom nije znak stabilnosti, nego način da se izbjegne kontakt s vlastitom boli.

Iscjeljenje zahtijeva povratak emocijama – ne samo ugodnima, nego i onima koje su nekad bile potisnute. To uključuje učenje kako ih prepoznati, imenovati, osjetiti i izraziti. Često je u tom procesu potrebna stručna podrška – jer ono što je bilo naučeno u djetinjstvu ne može se uvijek samostalno otpustiti.

Drugi ključni korak je pomicanje granica samovrijednosti – od „vrijedim jer sam savršena“ prema „vrijedim jer jesam“. I to ne intelektualno, nego iskustveno. Tek kad osoba doživi da smije pogriješiti, smije se slomiti, smije nešto ne znati – i da zbog toga neće biti odbačena – počinje proces ozdravljenja.

Skrivena depresija ne traži veliku intervenciju. Ona traži da budemo iskreni sa sobom. Da stanemo. Da prestanemo glumiti da možemo sve – i da naučimo biti – bez maske.

Ako se prepoznajete...

Ako se prepoznajete u ovim riječima, znajte da niste sami. Razgovarajte s nekim kome vjerujete ili potražite stručnu pomoć. Skrivena depresija nije nešto što prolazi samo od sebe, ali moguće je naučiti se polako povezivati sa sobom, korak po korak.

Ako brinete za nekoga u svojoj blizini, budite otvoreni i spremni slušati – često se iza savršenog izgleda skriva neispričana priča i tišina koja traži razumijevanje. Važno je potaknuti takvu osobu da potraži stručnu pomoć, jer profesionalna podrška može biti ključna na putu prema iscjeljenju i boljitku.

Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje

05. prosinac 2025 06:20