Mahnete li vozaču koji je stao da vas propusti? Pogledajte što to govori o vašem tipu osobnosti

Kratko podizanje ruke, blagi osmijeh, kimanje glavom vozaču. Nije to ništa posebno, samo mali znak zahvale prije nego što nastavite svojim putem. Taj kratki znak pažnje često dolazi automatizmom. Ipak, psiholozi tvrde da takav mikro-ritual na pješačkom prijelazu krije iznenađujuću količinu informacija o tome kako se odnosimo jedni prema drugima i kakvom osobom biramo biti na javnim prostorima.

Osobe koje mahnu vozačima sklone su svijet doživljavati kao mjesto dijeljenja, a ne samo kao mjesto natjecanja

AYO PRODUCTION/SHUTTERSTOCK

Skrivena psihologija iza kratkog mahanja

Socijalni psiholozi vide „mahanje u znak zahvale” kao oblik prosocijalnog ponašanja: lijepa gesta prema drugome, iako iz toga nema izravne koristi. Vozač je već stao, a pješak ionako ima pravo prvenstva. Nema nikakve obaveze ni razloga da se tome dodaje gesta zahvalnosti. Ali kad ljudi, unatoč tome, ipak dignu ruku, kreiraju mini socijalni kontakt. Uočavaju volju vozača da stane, iskazuju da to cijene i pokazuju volju za suradnjom u prostoru koji dijele. Tu se ne radi o prometnim pravilima, već o pripadanju zajednici. Znanstvenici koji prate svakodnevne geste ljubaznosti povezuju ovaj oblik ponašanja s većom razinom empatije, emocionalne regulacije i osjećajem kolektivne odgovornosti. Osobe koje mahnu vozačima sklone su svijet doživljavati kao mjesto dijeljenja, a ne samo kao mjesto natjecanja.

Kakvi ljudi obično mahnu vozačima?

Nekoliko crta osobnosti kod pješaka koji mašu vozačima u znak zahvale pojavljuje se u studijama o mikro-gestama ljubaznosti na javnim mjestima.

- Visoka razina empatije i sposobnost gledanja stvari iz tuđe perspektive

Psiholozi opisuju empatiju kao sposobnost percipiranja kako bi se netko drugi mogao osjećati i onda prilagođavanja svog ponašanja u skladu s tim. Na raskrižju, empatični ljudi zamišljaju situaciju iz perspektive vozača: primjerice, čeka u gužvi, pazi na djecu u autu, brine da ne zakasni, pazi na druge automobile i uz sve to, odlučuje propustiti pješaka. I zato mahnu. Ne zato što moraju to učiniti, već zato što prepoznaju taj mali trud koji je vozač uložio. Taj djelić sekunde ulaženja „u tuđe cipele” rezultira gestom mahanja.

- Nemaju problema sa socijalnim kontaktima

Osobe koje mašu ne osjećaju nelagodu pri malim interakcijama niskog rizika. Nije im potrebna duboka i detaljna konverzacija ili kontakt očima na svakom koraku, ali nisu ni alergični na to. Mahanje je negdje u sredini između te dvije krajnosti: dovoljno socijalno da bi se osjećali kao ljudska bića, ali i dovoljno kratko da bi se izbjegla bilo kakva nelagoda. Za introvertnije osobe mahanje može čak služiti kao sigurna alternativa verbalnom izražavanju zahvalnosti. Omogućuje iskazivanje ljubaznosti bez pritiska progovaranja, naročito kad prometna buka ili loše vrijeme otežavaju komunikaciju.

- Sklonost suradnji više nego nadmetanju

Ulice često potiču kompetitivno razmišljanje: „pobijedi” svjetla semafora, budi brži... Osobe koje usvajaju kooperativniji mentalni sklop sklone su ulice doživljavati kao resurs koji svi dijele više nego kao bojno polje. U tom smislu, mahanje postaje simbol timskog rada: ti si meni stao ovaj put, sljedeći put ću ja stati možda baš tebi ili ću odlučiti da ne projurim kroz žuto. Pješaci s kooperativnim mentalnim sklopom skloniji su se pridržavati prometnih pravila na raskrižjima, a vozači koji cijene suradnju skloniji su pravovremeno se zaustaviti. Obje skupine koriste geste, poput mahanja ili kimanja glavom, kako bi se međusobno koordinirali i smanjili napetost.

Kad netko mahne u znak zahvalnosti, obje osobe doživljavaju blago podizanje raspoloženja

SAMOILA IONUT/SHUTTERSTOCK

Što mahanje čini za vaš mozak i raspoloženje

Neuroznanstvenici sugeriraju da čak i mala gesta zahvalnosti može promijeniti naše unutarnje stanje duha. Kad netko mahne u znak zahvalnosti, obje osobe (i onaj koji maše i onaj koji je stao) doživljavaju blago podizanje raspoloženja. Pješaci se osjećaju manje kao anonimna tijela na oslikanim prugama, a vozači manje kao bezlični upravljači strojevima. Ti mali trenuci socijalnog nagrađivanja potječu od kemikalija poput dopamina i oksitocina. To nisu vatrometi raspoloženja, već samo male iskre, no ako se te iskre nakupe tijekom dana, mogu smanjiti stres svakodnevnog života i popraviti raspoloženje. S vremenom, ti mikro-događaji mogu promijeniti osjećaj sigurnosti ljudi pri kretanju gradom. Ulice počinju izgledati manje neprijateljski, a više poput nekog zajedničkog dnevnog boravka u kojem se svi poštuju i pridržavaju pravila.

Kratkoročni i dugoročni učinci

• Bez zahvalnosti

Kad se automobil zaustavi i pješak ne pokaže nikakav znak, kratkoročni učinak je neutralan ili blago napet, a dugoročni je veći osjećaj anonimnosti i distanciranosti od okoline.

• Kratko mahanje u znak zahvalnosti

Kad se automobil zaustavi i pješak kratko mahne, kratkoročni učinak je mala „injekcija” pozitivne emocije, a dugoročni snažniji osjećaj lokalnog zajedništva.

• Mahanje plus osmijeh i kimanje

Kad se automobil zaustavi i pješak mahne, nasmiješi se i kimne glavom, kratkoročni učinak je veći osjećaj povezanosti, a dugoročni više povjerenja u druge osobe uključene u promet.

Sigurnost, rizik i timing mahanja

Jedno pitanje često se nameće: smanjuje li mahanje pažnju pješaka u prometu? Stručnjaci za sigurnost u prometu ističu da je važan redoslijed. Prvo treba provjeriti vozila koja prilaze pješačkom prijelazu, zatim provjeriti je li vozač jasno stao, a zatim prijeći ulicu. Mahanje može nastupiti prije ili tijekom prelaska ceste, a ne tijekom promatranja prometne situacije ili gledanja lijevo i desno. U praksi, većina ljudi mahne kad napravi korak ili dva preko ceste, kad su već dovoljno sigurni u namjeru vozača.

Psiholozi su uočili da su osobe sa snažnim osjećajem vlastitih prava manje sklone zahvaljivati

BAZA PRODUCTION/SHUTTERSTOCK

Zašto neki ljudi odbijaju mahnuti

Naravno, ne podižu svi ruku. Neki ističu da vozači samo čine ono što moraju po zakonu učiniti te stoga nije potrebno zahvaljivati im na tome. Drugi osjećaju nelagodu ili jednostavno ne razmišljaju o tome. Stres, umor i loše vrijeme također mogu „ušutkati” lijepe socijalne geste. Psiholozi su uočili da su osobe sa snažnim osjećajem vlastitih prava na bilo što manje sklone zahvaljivati. Ako na pješački prijelaz na raskrižju gledaju isključivo kao na svoje pravo, zahvalnost se u tu sliku ne uklapa. Za njih, ulica je više sustav pravila koje treba koristiti i pridržavati ih se nego zajednički prostor u kojem ima mjesta za dogovaranje i suradnju.

Isto tako, izostanak mahanja ne znači uvijek sebičnost. Neurodivergentne osobe ili osobe koje imaju problema s anksioznošću mogu takve brze socijalne geste doživljavati vrlo zahtjevnima. Oni možda itekako mare za druge i njihove osjećaje, ali preskaču bilo kakve lijepe socijalne geste.

Praktični načini za usvajanje navike

Svi mogu češće početi koristiti mahanje u znak zahvale. Sljedeći put kad vam se vozač zaustavi da vas propusti, podignite ruku. Obratite pažnju na lice vozača: mnogi se kratko nasmiješe ili kimnu glavom kad vide da ste svjesni njihove pažnje. Takve male geste s vremenom se povezuju u širi set pozitivnih ponašanja: propuštanje automobila u prometu, pomicanje torbe u autobusu da bi neki drugi putnik mogao sjesti ili upućivanje osmijeha konobaru koji vam je donio kavu. Mahanje na raskrižju tako postaje samo jedan kamenčić u velikom mozaiku svakodnevnog civiliziranog ponašanja.