Sasvim miran dan pretvorio se u pakao! Nasrnuo je na nju, a tek kad čujete koji mu je za to bio povod

Napali su mi mamu nedavno. Nema mjesec dana da je "frajer" fizički nasrnuo na nju. Usred bijela dana, malo iza podne. U nedjelju. Širi centar Zagreba. Ispričala mi je to nekoliko dana kasnije, i dalje vidno potresena.

Mirna nedjelja izgubila se u trenutku

Vozila se od lokalnog supermarketa do doma, sve po propisima, nekih 40-ak na sat kako i priliči. Miran dan, grad relativno pust jer je početak kolovoza i nedjelja. Iako su ceste bile prazne, u kvartu su uske i često jednosmjerne. Balavac koji joj glatko može biti sin, godina možda i manje od mog najmlađeg brata, u bijesnom bijelom autu zalijepio joj se na guzicu auta ne bi li ona ubrzala. Iako je vozila kako je propisano za tu zonu. Nikud nije žurila, a kaznu nije htjela dobiti. Bila je sama u autu dok je ovaj odozada navaljivao i priljubljivao se uz njezin branik nekoliko stotina metara. Trubio je kao budala, jer to i jest. Kako rekoh, ulice su bile puste, niti susjeda niti auta na cesti.

Je li mu je ovo zaista trebalo?!

Nije se dala smesti. Ali, kako mi je ispričala, knedla u grlu je samo rasla. Na prvom semaforu, budaletina je izašla iz auta i krenula prema njoj. Ponavljam, sama u autu, bez psa, bez svog muškarca. Usred bijela dana. Urlao je kao manijak, kao da mu je baš ona nešto učinila, a nije. Samo se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme idiotu koji je samo čekao da se na nekog istrese. Zatvorila je prozor i ostala u autu dok je on šakom udarao po njezinom prozoru. Nakon još nešto urlika, vratio se u svoj bijesni bijeli auto i produžio. Vjerojatno je njemu to bilo terapeutski, zastrašiti nekog ni krivog ni dužnog. Nekog tko mu može biti mama, ali očito nije jer se tako ne bi ponašao.

Osjećaj nemoći i straha

Moja mama je otišla doma, stigla na sigurno i pričekala koji dan da mi to kaže. Kad mi je pričala, imala je oči pune suza. Rečenica koju mi je više puta izgovorila pričajući što se dogodilo bila je: "Osjećala sam se jadnom. Nemoćnom."

Tako se osjećala za vrijeme nemilog događaja, ali posebno kasnije. Kad se sve sleglo i kad je shvatila da je moglo biti gore. Da je logika u narodu da budeš zahvalan što nije bilo gore, pa je onda ovo podnošljivo. Valjda. Ali tako ne bi trebalo biti. Jadna i nemoćna jer je bila sama u autu. Sasvim sigurno se taj balavac ne bi na nju okomio da je bila u autu s nekim muškog spola. Ne bi ni da je iza bio barem veći pas. Ne bi ni da je vozila jači auto od njegovog. Obje smo u to uvjerene jer praksa i iskustvo to svakodnevno dokazuju. Ti mali živčani muškarci, nesretni sami sa sobom i imaju potrebu dokazivati se nad slabijima, svuda su oko nas i tolerira im se.

Do kad ćemo tolerirati nasilje?!

Ja sam odrvenila dok mi je pričala jer, mogao je imati pištolj. Mogao je otvoriti vrata i baš ju udariti. Jer je VOZILA SPORIJE nego što je on htio. Nije radila prekršaj, nije nikako ogriješila o njega, išla je po jaja i kruh u dućan i vraćala se doma.

Po ne znam koji put doživjela je u svom, biti šezdesetogodišnjem, životu apsolutnu nemoć jer je žena. Jer je sama u nekom trenutku. A ja sam osjetila potpuni jad jer joj ne mogu pomoći osim da ovo napišem. I da joj kupim suzavac - na to me ismijala da bi ga to samo raspizdilo. Vjerojatno je u pravu, ali što bismo trebale? Čekati da naleti netko gori i baš nas prebije/ubije ili trpjeti ovakve isprdke od muškaraca koji nas svakodnevno traumatiziraju?

Ne, nisu svi muškarci isti. Srećom nisu, i nažalost taj dan nije bilo nikoga na ulici, jer da je vjerojatno ne bi ni probao. Da je samo izišao iz auta i da je vidio da ga se gleda, vrlo lako moguće je da bi se predomislio. Ali, što kad nema nikoga? Zašto i dokle trpjeti?

Napali su moju mamu. Po ne znam koji put. I ne znam kako da joj pomognem idući put, tj. kako da spriječim da ne bude sljedećeg puta.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.