Ana Kolar/Privatni album
Bumerang dobrote

Recite ‘Dobar dan!‘ troje potpunih stranaca pa promotrite njihove i svoje reakcije

Tako je malo potrebno da bismo se osjećali bolje

Bila je 2018. i u sklopu razmjene mladih vodila sam jedan dio edukacije i grupu iz Hrvatske. Glavni zadatak nam je, u tih 10-ak dana u malom mjestu nedaleko Torina, bio snimiti kratki film na temu inkluzije, ljudi, nešto toplo s minimalno resursa. Ideja se iskristalizirala sama relativno lako i brzo i predstavivši je svom timu, krenula je realizacija moje ideje.

Snimali smo jedan čitav dan kao i ostali timovi, no, za razliku od drugih svoju ideju nismo htjeli otkriti jer smo znali da je posebna iako naizgled manje komplicirana i inovativna nego druge. Naime, hodali smo tim malim gradićem maltene čitav dan i pozdravljali lokalce običnim „Buongiorno!“ i snimali reakcije. Većinom je to bilo starije stanovništvo, penzioneri i nezaposleni, ali našlo se svega. Znala sam da će reakcije biti sjajne, no ni slutila nisam, kako će sve odjeknuti. Starčeki i staričice su bili ugodno iznenađeni, gotovo šokirani što ih netko uopće pozdravlja (iako u tako maloj sredini to nije tako nevjerojatno kao recimo u metropoli, ljudi su povezaniji u Cortemiliji nego u Torinu), mlađa populacija je bila ozarena i trebalo im je da shvate gdje što i kako, no sve i jedna reakcija je bila pozitivna.

Želja za još

Nerijetko bi se, za vrijeme snimanja materijala, dogodilo da su ljudi poželjeli i zagrljaj, još razgovora, zanimalo nas je što i kako radimo, odakle smo. Tu sam, naravno, ja cvala jer sam jedina iz tima znala talijanski, ali trudila sam se involvirati i druge pa prevoditi. Bila sam najstarija, a ekipa s kojom sam snimala bila je jedva punoljetna i znala sam da će njima ovo biti izazovno, možda čak i dosadno. Prevarila sam se, cijeli dan snimanja mi se nismo umorili od pozitivnih reakcija što kod drugih što kod sebe. Te sitne crtice u uličicama i osmijesi na naboranim licima punili su nam dušu više nego pašta želudac i trud se svakako isplatio.

Sreća iza jednog sasvim običnog pozdrava

Pokazali smo, kako sebi tako i drugima, da je manje više i s običnim pozdravima ulicom rasturili smo i zadatak, a bome i same sebe. Pobrali smo prvu nagradu no to je manje bitno jer smo danima i tjednima kasnije hodali okolo s tim osmjesima u glavi, a bome i vlastitim posred lica. Tako malo je potrebno da bismo se osjećali bolje. Mislili smo da ćemo učiniti nešto dobro za druge i za projekt na kojem smo bili i jesmo, napravili smo, ali najviše smo dali samima sebi i s jednom naizgled banalnom idejom uljepšali si život barem na neko vrijeme.

Prije par tjedana, nešto prije Božića, čuh na radiju da je neko mjestašce u Švedskoj stanovnicima naredilo da rade baš to, pozdravljaju među sobom. Da se dožive, da dignu nos iz mobitela, slušalice s ušiju. Neki tamo švedski gradonačelnik je došao na istu ideju pet i pol godina nakon mene. Bilo mi je to slatko čuti, ne zbog ega već zbog toga što me, nakon toliko minulog vremena i sranja u međuvremenu, podsjetio na taj naš film.

Bumerang dobrote - nismo sami

Čitam zadnjih dana sve novogodišnje odluke, želje i rekapitulacije prošle godine i iako ima puno toga lijepoga i pametnoga za uzeti i zadržati, za usvojiti i primijeniti nekako mislim da je možda najvažnije ne samo za ovu nego za svaku godinu, mjesec, tjedan i dan shvatiti da nismo sami na svijetu. I koliko god da se ponekad tako osjećamo (što je nekad skroz ok), mi zbilja nikad nismo niti ćemo biti sami i najmanje što onda možemo jest pozdraviti nekog susjeda, zahvaliti blagajnici, razmijeniti tri tople riječi, komplimentirati nekoj nepoznatoj curi cipele ili frizuru, pohvaliti nekoga koga ne poznajemo. Ne samo da ćemo tako uljepšati nekome taj dan (a možda i čitav mjesec) već ćemo sebi izmamiti osmijeh na lice znajući baš to, da smo nekog obradovali bez namjere da nam se to isto vrati. A vratit će se kao bumerang u vrlo kratkom roku, znam iz iskustva. Ništa nas ne košta biti svjesniji ljudi oko sebe i da i oni kao i mi imaju svoje drame, probleme i bolesti. Da se i njima kao i nama nekad svijet u potpunosti urušava i da ne znaju što bi prvo, ali jbg, moraju odraditi neki posao i najmanje što možemo jest pogledati ih u oči, nasmiješiti se i dati im do znanja da nisu sami. Nerijetko doživim da se ljudi, umorni od svojih poslova, obaveza i života, ponašaju baš tako, kao da ne postoji ništa i nitko drugi oko njih pa onda i gaze silovito ne osvrćući se kako bi vidjeli jesu li nekog možda udarili torbom, zašpricali autom prolazeći pored neke lokve ili pak probudili derući se na telefon pored prozora. Nismo sami i ne trebamo biti sami, i jako je malo dovoljno kako bismo to naučili i uvidjeli. Počnimo s običnim pozdravima u liftu i autobusu i gledajmo kako se sve slaže.

Do idućeg puta, recite „Dobar dan!“ troje potpunih stranaca i promotrite njihove, ali i svoje reakcije, vjerujte, nećete se razočarati.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.

Linker
19. srpanj 2024 07:40