Imala sam 16 godina kad sam prvi put probala alkohol. Klasična priča, neki izlet s gimnazijom, pubertetlije van granica države i što ćeš nego pit‘ po hotelima od 3 zvjezdice jer roditelja nigdje na vidiku. Mislim da sam bila zadnja u razredu koja je probala alkohol. Nisam htjela sve do tad, jer nisam vidjela smisla, kao što ne vidim ni danas. Neko vrijeme, do kraja srednje pila sam u izlascima, na rođendanima, putovanjima, ali nikad nešto van neke prosječnosti, dapače, i ispod prosjeka. Da, pijanstava i glupih odluka pogotovo tako mlada i neiskusna je bilo, ali i dalje sve u nekim granicama normale. Pod normala mislim na prosječnog tinejdžera, brucoša i/ili mladog studenta.
S godinama sam alkohol konzumirala sve manje i rjeđe jer mi, kao da sam znala i prije, nije pasao. Nikad nisam bila od nekih miješanja više vrsti pića u večeri, nisam voljela osjećaj kasnije, i bila sam jedan od onih „pijanaca“ koji kad prebaci piće ili dva preko granice „vesela sam, smijem se svemu i plešem“ postane smor i napor kako sebi tako i drugima. Plačljiva, cendrava, bez dlake na jeziku i nerijetko spremna za glupe životne odluke poput „šalji poruku bivšem“. Opet sve neka klasika i normala.
Gađenje prema alkoholu
Spletom okolnosti zapela sam skoro tri godine u vezi u kojoj je alkohola bilo u potocima od ranog jutra. Rakija za pranje zubi, pa još malo rakije prije ručka, pa malo gemišti, pa udri navečer. Ne ja, on. Ja bih povremeno, s mjerom i u te skoro tri godine napila bih se na prste jedne ruke, na staru godinu, rođendan, premijeru. U birtijama u kojima smo bili redovni znali su da sam ja ona koja pije vodu i/ili čaj jer ne samo da sam morala biti svjesna svega i paziti na tadašnju bolju polovicu, nego sam pazila i na sebe i što će se meni dogoditi u društvu u kakvom smo manje-više uvijek bili.
Sve više mi se gadio alkohol i ljudi skloni njemu, kao i alkohol kao neki statement u društvu. Još je nešto vremena prošlo kad mi je tijelo u potpunosti prestalo davati mogućnost ispijanja pive, recimo, nakon samo dva gutljaja oporavljala bih glavu i probavu dva ili tri dana. Kao kamen u trbuhu gotovo instantno, a magla u glavi kao da mi je netko prebacio koprenu preko očiju. Isto i s obojenim slatkim pićima, koktelima… Manje-više ništa nije išlo bez posljedica sve dok kompletni nisam izbacila alkohol iz života i to neplanski. U međuvremenu sam pokopala dvojicu koju sam poznavala, u manje od dva mjeseca, obojica su otišli od alkohola i svjedočila sam što je to napravilo njihovim obiteljima i zbilja ne znam zašto bi to netko ikome priuštio, a jesu, i to svjesno.
Apsolutni užas koji razara sve
Sve više primjećujem alkohol u rukama svojih ljudi, što uživo što na društvenim mrežama, to se pije u podne („pa samo jedan koktel, kaj“), za ručak, užinu, večeru, na koncertima, na događanjima, to teče u potocima od pive do vina i koktela sve po krinkom da je moderno, seksi i lijepo. A, mrzit će me sad mnogi, nije. Alkohol je apsolutni užas za organizam i mozak, o čemu postoje brojne studije i istraživanja i niti jedna ne potvrđuje onu staru da liječnici preporučuju čašu crnog vina dnevno. Svoj alkohol sam izbacila jer mi nije pasao i jer su me boljele priče nekih ljudi s kojima sam živjela, ali čitajući što sve alkohol čini mozgu, tijelu i psihi drago mi je da ga ne konzumiram.
Koliko god se trudila biti otvorena i podržavati ljude u onome što ih čini sretnima, alkohol nije na toj listi i zbilja bih bila sretnija da moji ljudi njega ne konzumiraju uopće ili barem puno manje od onog što već konzumiraju. Ponekad mi baš smetaju objave s pićem u ruci, fotke pive na koncertu ili nekog koktela na plaži jer znam da im to ne čini ništa dobro, a ono što koriste u svoju obranu jesu naučeni obrasci i izgovori da im je ukusno (moguće, šećer to čini mozgu), da im je super kad su pijani (opet kriva informacija koju mozak slaže), da je to samo čaša ili jedna piva (izgovor iz marketinga i desetljeća reklama i krivih informacija).
Život se itekako može živjeti bez ispijanja nečega što ti uništava stanice, pojačava vjerojatnost od oboljenja od raka, mentalnih poremećaja, neplodnosti i drugih bolesti, ali eto, taj život nije moderan i popularan kao život s čašom u ruci. Zato svaki put kad idem nekud budu smrknute face i čudni pogledi kad ja naručim SAMO vodu ili čaj ili limunadu. Kao: „Daj popij nešto, Ana.“, „Ajde, meni za ljubav čašu vina uz ručak.“ „Neće ti ništa bit od jedne čaše.“
I na trijezno sam imala loših odluka u životu, ali odricanje od alkohola nije jedna od njih
Ali, hoće. Meni će zbilja biti nešto od te čaše, a bit će i tebi samo tvoje tijelo ne reagira tako brzo kao moje ili ga jednostavno zanemaruješ i ne čitaš signale koje ti šalje.
I na trijezno sam imala loših odluka u životu, imat ću ih sigurno još, ali odricanje od alkohola nije jedna od tih odluka već jedna od najboljih koje sam učinila za svoje zdravlje i kvalitetu života. Možda nije popularno mišljenje, možda me nitko nakon ovog neće više nikud zvati i dobit ću još jednu etiketu, ali barem neću dane i mjesece provoditi kod doktora zbog nečeg toliko štetnog kao što je alkohol.
Do idućeg puta, znajte da je i voda piće i to najbolje za sve.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.