Nisam vjerovala da ću doživjeti i to pitanje: Kako prekinuti sa svojim ginekologom?

Ne poznajem ženu koja nema barem jedno neugodno iskustvo kod ginekologa. Ni jednu. Nula. Od klasičnog neodgovaranja na pozive i čekanja termina, do neugodnosti i bolova prilikom pregleda. Sve to sam i čula i doživjela.

Nakon što me godinama tadašnji ginekolog „ženio“ za novac za svaki UZV (što po zakonu nije smio jer je preko HZZO-a), a uz to mi postavio i potpuno pogrešnu dijagnozu policističnih jajnika, najzad sam pronašla doktora koji je divan. Žene će znati koliko je teško naći nekoga tko ti odgovara za takve vrste pregleda i usluge. Nekoga tko nije osuđujući. Tko je nježan, iskusan i prepun znanja i savjeta. Moj je doktor sve to, a ima i prekrasnu medicinsku sestru, za što itekako sve znamo da je jako bitna stavka cijelog iskustva.

Iako nemam nekih tegoba niti sam ih ikad imala, redovito idem na kontrole. Moje žensko zdravlje mi je jednako, ako ne i važnije nego što su mi to, primjerice, psorijatični nokti s kojima itekako imam problema i narušavaju mi kvalitetu života. No, psorijaza me neće ubiti, a bilo što u sferi ginekologije je potencijalna bomba. Tom logikom idem, da preveniram - bilo što.

On stvarno odlazi!

Kad sam se prije trinaestak godina prebacila kod i dalje aktualnog ginekologa, nisam razmišljala da će jednog dana u penziju. Tako sam rečenicu: „Doktor odlazi u mirovinu“ primila jako teško. Da, jasno mi je da jednom mora otići, ali kako ću sad dalje? Tko će ga zamijeniti? Hoće li ostati barem ista sestra? Dolazi li netko iskusan? Muškarac ili žena?

Sve su to pitanja na koja nemam odgovor jednako kako u sve te godine otkako na kartonu stoji „planira trudnoću“ nemam ni dijete. Ne zato što je doktor nešto pogriješio, dapače, nego je stanje takvo kakvo je. Trudnoća će, očito, pričekati nekog drugog, nadam se, jednako dobrog doktora.

Moj prvi pregled ikad kod ginekologa bio je apsolutna katastrofa. Iskasapila me starija žena, kako fizički tako i mentalno još kao mladu klinku od 18 i nešto godina. Tad sam rekla, a čujem i vidim da nas ima još, da ne bih više išla ženi. Znam, postoje briljantne ginekologinje kao i očajni ginekolozi no nekako mi više sjeda, ugodnije se osjećam kad me pregledava muškarac. Imam osjećaj da su često nježniji nego što su to bile žene koje su me, u jednom periodu života, često pregledavale. Moguće da ću sad, spletom novih okolnosti, dobiti ginekologinju i da će mi odlično odgovarati. Dao Bog da tako bude jer si ne želim dodatan stres pronalaženja nekog novog.

Kao i prije za ginekologa, tako sam i za druge vrste primarnih liječnika uvijek tražila preporuku. Ne zanimaju me plaćeni oglasi i priče na internetu, zanimaju me iskustva kod nekog zubara ili oftalmologa. Iskustva mojih ljudi kojima vjerujem. Jednako tako idem i pedikerki i na masažu, gdje neću onda tako i za zube ili za svoje reproduktivno zdravlje.

Promjene me plaše

Zanimljivo mi je promatrati sad kako reagiram na ovu promjenu jer to je odnos koji traje već više od desetljeća i bojim se njegovog kraja. Bez obzira koji je uzrok tome kraju. Podsjetilo me to i na jedan davni razgovor sa svojom terapeutkinjom kojoj idem skoro četiri godine. U jednom mi je trenu rekla da slobodno, tj. da me poziva da probam terapiju i s nekim drugim. Glatko sam odbila tu ideju. Ni pomislit nisam htjela. Kako da sad idem nekome manje-više ispočetka kad sam te konačno našla? Nema šanse. Ostajem tu gdje mi je dobro.

Često se spominju samo partnerski ili rodbinski odnosi, a zapravo nam je život isprepleten i sazidan od brojnih drugih. I ovo, makar me vidio jednom ili dvaput godišnje, u najintimnijem izdanju, je odnos. Kvalitetan i slojevit odnos pacijentice i doktora u kojem je povjerenje najbitnija stavka. Kao i s mojom terapeutkinjom koja me gleda jednom do dvaput mjesečno. Koja o meni zna puno više nego ginekolog i koja je jedna od važnijih osoba u mom životu.

Kao i mnogi odnosi, pogotovo ti plaćeni, i taj će doći svome kraju. Kaže mi terapeutkinja da to i jest cilj terapije. Zvuči jako logično i razumljivo, zapravo i poželjno. No, kako tad ne osjećati tugu i strepiti od promjene? Za sad nemam odgovor, vjerojatno jer još nisam došla do tog mjesta da je terapiji došao kraj.

Na koncu, drago mi je da moj ginić konačno ide u mirovinu. Zaslužio ju je samo zbog nas nekoliko što mu idemo redovito. Vjerojatno će tada još više slikati i imati barem jedan akvarij uz mnoštvo biljaka. Zapravo uopće ne zvuči loše za njega. A ja? Ja ću se, kao i do sad, snaći.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.