Pripadate li onima koji sve stižu, ali duboko u sebi osjećaju da se gube? Jeste li ikada imali dojam da nešto nije u redu, iako "na papiru" sve izgleda dobro? Umorni ste, iscrpljeni, teško se koncentrirate, tijelo šalje signale napetosti, a ipak - ne znate jasno objasniti što vam se događa. Možda mislite da je to samo stres. Možda tražite uzrok u zdravlju. Ili u "živcima".
Sve više ljudi danas dolazi na terapiju s upravo ovakvim opisom. Ne postoji jedna velika trauma, ali postoji osjećaj gubitka snage, usmjerenosti, unutarnjeg oslonca. Nema jasne dijagnoze, a tijelo i um ne mogu više izdržati uobičajeni ritam.
U svijetu koji neumorno promiče učinkovitost, stalnu dostupnost i perfekcionizam, mentalna iscrpljenost postaje nova tiha epidemija. No važno je razumjeti - nije svaka iscrpljenost ista. Iza sličnih simptoma često se kriju različita stanja. Najčešća među njima su neurastenija, burnout sindrom i anksiozni poremećaj.
Kako razumjeti razlike
Neurastenija je pojam koji vuče korijene iz 19. stoljeća i još uvijek je prisutan u međunarodnoj klasifikaciji bolesti. Opisuje stanje kronične psihofizičke iscrpljenosti koje ne možemo objasniti medicinskim nalazima, ali je iznimno stvarno za onoga tko ga doživljava. Prati je niz tegoba: stalni umor, razdražljivost, smanjena tolerancija na stres, poteškoće s koncentracijom i osjećaj da više ne možete "povući".
Burnout sindrom najčešće se javlja kod emocionalno angažiranih, predanih osoba - osobito u zanimanjima gdje se daje "više od sebe". To su često ljudi koji se ne štede, koji ulažu srce u posao. S vremenom dolazi do osjećaja emocionalnog pražnjenja, gubitka smisla i motivacije, cinizma i udaljavanja. Posao koji je nekoć bio poziv, postaje izvor frustracije.
Anksiozni poremećaj obilježava trajna unutarnja napetost, tjeskoba i teško kontrolirano iščekivanje negativnog ishoda. Iako osoba može djelovati funkcionalno, iznutra se svakodnevno bori s osjećajem prijetnje, zabrinutosti i napora da ostane "normalna". Tjelesni simptomi često su prisutni: ubrzan puls, stezanje u prsima, nesanica, mučnina, umor.
Iako različiti po uzrocima i razvoju, sva tri stanja povezuje jedno: unutarnji doživljaj da više nemate kapaciteta za svakodnevicu, iako se možda izvana još uvijek držite.
Priča koja se tiče mnogih
Jedna klijentica, četrdesetih godina, majka dvoje djece, dolazi na terapiju s osjećajem da gubi sebe. Na poslu sve ide kako treba, djeca su zdrava, suprug podržava. No svako jutro budi se s knedlom u grlu. U glavi misli jure bez kontrole. Tijelo je napeto, srce preskače, ruke drhte. Ispod površine, u tišini svakodnevice, danima, tjednima, mjesecima gomilaju se zahtjevi, očekivanja, odgovornosti. Kad konačno izgovara: "Ne mogu više" - kaže to s krivnjom. Ona nije jedina. Upravo ovakvi ljudi - visoko funkcionalni, odgovorni, osjetljivi - najčešće "pregore" iznutra. Ne zato što su slabi, već zato što predugo nose previše.
Što nas iznutra troši i kamo to vodi
Iako se neurastenija, burnout i anksioznost na površini mogu činiti kao različita stanja, često dijele slične korijene. U njihovoj osnovi nalazimo isprepletene biološke, psihološke i socijalne čimbenike koji, u međusobnoj interakciji, mogu dovesti do ozbiljnog narušavanja mentalnog i tjelesnog zdravlja.
Jedan od ključnih uzroka je dugotrajni i neprekinuti stres kojemu se osoba nije uspjela prilagoditi. U takvim okolnostima, tijelo ostaje zarobljeno u stanju stalne pripravnosti - s povećanom razinom kortizola, adrenalina i drugih stresnih hormona. Ovaj biološki odgovor, koristan kad traje kratko, dugoročno djeluje razorno, trošeći fizičke i psihičke rezerve.
Emocionalna potiskivanja također igraju važnu ulogu. Mnoge osobe nisu naučile prepoznati, izražavati i proraditi vlastite osjećaje, već su ih godinama potiskivale - bilo zbog vanjskih očekivanja, bilo zbog unutarnjih uvjerenja da ne smiju pokazati slabost. Takve neizražene emocije, posebno tuga, ljutnja, strah ili osjećaj bespomoćnosti, mogu s vremenom dovesti do somatizacije i osjećaja unutarnjeg zastoja.
Perfekcionizam i visoka očekivanja od sebe, često usađena još u ranom djetinjstvu, dodatno pogoršavaju stanje. Osoba sebi ne dopušta slabost, pauzu, nesavršenstvo. U želji da ispuni tuđe ili vlastite standarde, gubi kontakt sa stvarnim potrebama i mogućnostima svog tijela i uma.
Nerazriješene traume, posebno one emocionalne iz djetinjstva, čine podlogu na kojoj se kasnije razvijaju ranjivosti. Djetinjstvo obilježeno nepredvidivošću, emocionalnim zanemarivanjem ili uvjetovanom ljubavlju može ostaviti trag u obliku nesigurne privrženosti, kroničnog osjećaja krivnje ili pretjerane odgovornosti. Takve osobe često žive iz nesvjesnog obrasca "moram zaslužiti mir ili prihvaćanje", što ih dodatno iscrpljuje.
Važan faktor je i socijalni kontekst. Nedostatak podrške, kronični osjećaj usamljenosti, nemogućnost postavljanja zdravih granica te manjak vremena za sebe često znače da osoba živi u ritmu koji nije održiv. Bez prostora za regeneraciju, nježnost prema sebi i stvarno emocionalno prisustvo, tijelo i psiha postupno pucaju.
Posljedice mogu biti ozbiljne
Ako se ova stanja zanemare, posljedice mogu biti ozbiljne. Neuravnotežen živčani sustav s vremenom povećava rizik za razvoj depresivnih poremećaja, kronične nesanice, poremećaja pažnje, ali i tjelesnih oboljenja. Narušava se imunitet, povećava se sklonost autoimunim bolestima, javljaju se problemi sa srcem i krvožilnim sustavom, kao i brojni psihosomatski simptomi. Sve to dugoročno vodi prema općem padu kvalitete života, gubitku osjećaja smisla i otuđenju - kako od drugih, tako i od sebe samih.
Upravo zato, rana prepoznatljivost i osvještavanje uzroka ključni su koraci na putu prema iscjeljenju. Jer kad znamo što nas ranjava - znamo i odakle možemo početi liječiti. U svakom slučaju, iscrpljenost nije uvijek nešto što se "rješava vikendom" ili "prolazi samo od sebe". Neki umori dolaze iz dubljih slojeva nas samih, iz potreba koje smo zanemarili, iz emocija koje smo zatomili, iz očekivanja koja više ne možemo nositi. Neurastenija, burnout i anksioznost imaju različita lica, ali zajedničku poruku:
Vrijeme je da staneš, pogledaš u sebe i pitaš: Što mi treba da se opet osjetiš živom?
Koje ti poruke šalju tvoji osjećaji?
Diferencijalna dijagnoza i rana intervencija znatno smanjuju rizik razvoja težih psihičkih poremećaja. Osjećaji nisu slabost. Oni su poruke. Pitanje je slušaš li ih ili ih ušutkavaš?
Stanje: neurastenija
Kako se osjećaš? Iscrpljena si, lako planeš, sve ti smeta, a nalazi su uredni.
Zašto se događa? Duže vrijeme potiskuješ emocije, sve držiš pod kontrolom.
Kome se to često događa? Ljudi koji su uvijek "jaki" za druge, a zaborave na sebe.
Što ti tijelo pokušava reći? Tvoje tijelo je umorno od glume da si dobro.
Stanje: burnout
Kako se osjećaš? Nemaš volje, sve te iscrpljuje, čak ni odmor ne pomaže.
Zašto se događa? Dugo si u stresu, nosiš previše, nemaš podršku.
Kome se to često događa? Perfekcionisti, empati, odgovorni ljudi.
Što ti tijelo pokušava reći? Vrijeme je da spustiš očekivanja i udahneš za sebe.
Stanje: anksioznost
Kako se osjećaš? Uvijek si napeta, srce lupa, misli ne staju, stalno nešto "visi u zraku".
Zašto se to događa? Živiš u stalnoj brizi, nemaš osjećaj sigurnosti.
Kome se to često događa? Oni koji sve analiziraju i pokušavaju spriječiti najgore.
Što ti tijelo pokušava reći? Ne moraš sve imati pod kontrolom da bi bilo u redu.
Mirella Rasic Paolini je holistički specijalist struke za psihološku i emocionalnu podršku i osobni razvoj
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....