Koliko god dobro poznavali i proučavali svoju djecu, roditelje neka njihova ponašanja mogu čuditi i ne mogu razumjeti zbog čega dijete ima potrebu za nekom, pomalo neobičnom, radnjom, a ta potreba može trajati godinama. Primjer takvog ponašanja iznijela je Amerikanka Amanda Pozar nazvavši svog šestogodišnjaka "stiskavcem".
- Moj sin stišće sve što je dovoljno mekano i podatno, od raznih ljigavaca do malih gumenih predmeta koji ne moraju nužno biti igračke. Važno je da mu predmet stane u šaku i da ga može stiskati - kaže, dodajući da ona i suprug još uvijek nisu shvatili zašto to čini, iako potrebu za stiskanjem predmeta u ruci ima otkako je bio posve mali.
Njena sunarodnjakinja Erin Haskell pak svoju kćer zove "njihalicom". Kaže da mala Mollie od svoje druge godine ima običaj prije spavanja leći u krevet, spojiti šake na prsima i zatim se njihati cijelim tijelom lijevo-desno dobrih dvadesetak minuta. Ta je navika prilično brinula majku pa je, kad se njena kći ni u osmoj godini nije prestala njihati, odlučila o tome porazgovarati s pedijatricom.
Potpisnica ovih redaka ima "lizalicu" i "njuškalicu". Jednu od blizanki stalno mora opominjati da izvadi iz usta bilo što, od legića, olovaka i gumica do vlastite kose, ključeva ili maminog poslovnog rokovnika. Sve to ona jednostavno mora polizati i okusiti, a već odavno nije beba već gotovo školarka. Druga blizanka sve mora njušiti, od odjeće i obuće, preko igračaka do drugih ljudi i najčudnijih predmeta. Ona će igračku odabrati po mirisu, a ne po tome koliko joj je zanimljiva, a po mirisu zatvorenih očiju raspoznaje i članove obitelji. Možda i vaše dijete ima neku od spomenutih neobičnih navika ili se možda stalno vrpolji ili se dok sjedi dugo ljulja naprijed-natrag... Utješno je znati da su takve navike zapravo posve bezazlene i neškodljive, koliko god se odraslima činile čudne ili koliko god roditeljima moglo biti neugodno kad ih dijete prakticira u javnosti.
Najčešća čudna ponašanja
Takva "čudna" ponašanja često zbunjuju, ljute, posramljuju i brinu roditelje. No, u njima nema ničega što bi trebalo biti zabrinjavajuće.
- Ako guglate pojam "ljuljanje naprijed-natrag", lako možete doći do stranice o mentalnim poremećajima. Ili ako na nekom roditeljskom forumu opisujete čudnu naviku svog djeteta, vrlo brzo će neka "brižna" majka vašem djetetu postaviti dijagnozu autizma ili anksioznosti - kaže Lindsey Biel, pedijatrica i koautorica knjige "Raising a Sensory Smart Child" (Odgajanje senzorno pametnog djeteta). Naravno, nitko ne želi povratak u doba kada roditelji nisu bili osviješteni o prepoznavanju ranih simptoma neuroloških poremećaja, no proglašavanje nekih dječjih neobičnih navika bolestima druga je krajnost u koju se često odlazi.
- Istraživanja pokazuju da do 70 posto djece u razvoju prakticira ponavljajuće i naoko besmislene pokrete, poput drmanja noge, grickanja noktiju ili uvijanja pramena kose. Ne samo što su ta "čudna" ponašanja uobičajena (koja odrasla osoba ne radi barem nešto od toga), nego postoji i dobar razlog zašto ih djeca upražnjavaju: to je njihov način da samoreguliraju svoja osjetila - pojašnjava Biel.
Jednom kad shvatite što vaše dijete čini, zašto to čini i koja je svrha toga, nećete više na to gledati kao na luckastu naviku. Vidjet ćete da je to ponašanje sa smislom i svrhom, tvrdi i dr. Amanda Bennett, razvojna pedijatrica u Dječjoj bolnici u Philadelphiji. Ovo su neka od najčešćih neobičnih dječjih ponašanja.
Lizanje i sisanje
Djeca koja su sklona stavljanju stvari u usta, žvakanju i sisanju možda to čine zato što su njihova usta nedovoljno osjetljiva, kaže pedijatrica Biel. Drugim riječima, možda imaju smanjenu oralnu osjetljivost te im je potrebno više podražaja kako bi zadovoljila tu potrebu.
- Vrlo je vjerojatno da te navike žvakanja, sisanja ili stavljanja stvari u usta izazivaju lučenje umirujućih hormona i hormona dobrog raspoloženja, poput serotonina i dopamina, koji im pomažu da se umire, zabave ili pak da se osjećaju aktivnijima - pojašnjava Biel, dodajući da su djeca iz te skupine često kao bebe bila jako neuredna pri jelu ili su kasnila u izgovaranju prvih riječi. Često teže svladavaju precizne pokrete usana i usta jer jednostavno ne obrađuju te taktilne senzacije jednako dobro kao druga djeca. Iako su takva ponašanja općenito neškodljiva, trebat ćete porazgovarati s djetetom ili ga nekako preusmjeriti na drugačije ponašanje ako ono što radi nosi rizik od zaraze štetnim klicama, od gušenja ili je opasno na neki drugi način. Na primjer, ako navika sisanja palca potraje i nakon četvrte godine, to može utjecati na oblik djetetovih usta ili utjecati na razvoj nekih ortodontskih problema poput malokluzije, poručuju stručnjaci iz Američke pedijatrijske akademije. Kad primijetite da dijete neumorno žvače lančić ili vršak olovke dok gleda televiziju, ponudite mu žvakaću gumu, poručuju. Nemojte mu prigovarati, udarati ga po prstima niti tražiti da prestane, poručuju pedijatri. Dodaju da žvakaće gume zadovoljavaju tu istu oralnu potrebu, što je vjerojatno i razlog zbog kojeg mnoge progresivnije škole danas djeci dopuštaju žvakanje za vrijeme nastave. Prema istraživanju objavljenom 2015. u časopisu BioMed Research International, žvakanje žvakaće gume je sigurna alternativa za djecu stariju od četiri godine, a sam čin žvakanja povećava pažnju i kognitivne sposobnosti.
Ljuljanje i poskakivanje
Možda vam se čini da postoji velika razlika između djece koja se ljuljaju u krevetu kako bi se uspavala i one koja se ljuljaju dok sjede nakon dugog dana u školi, ali nema razlike. I jedni i drugi se trude pomicati tekućinu, dlačice i sitne kristaliće kalcij karbonata koji u unutrašnjem uhu čine dio vestibularnog sustava zaduženog za kretanje i ravnotežu.
- Djeca koja se prirodno ljuljaju, vrte, njišu ili poskakuju vjerojatno imaju vestibularni sustav koji zahtijeva više kretanja od uobičajenog jer im je osjetljivost na podražaje niža od prosjeka. Što je važno kod ove skupine ponašanja? Znati kada je dosta. Kad se dijete ljulja, njegova podraženost raste i poboljšava se njegova sposobnost da ostane mirno i fokusirano. No, nakon nekog vremena podražaj se nastavlja, ali učinak naglo slabi - kaže dr. Lucy Jane Miller, klinička direktorica Instituta STAR za poremećaj senzorne integracije u Coloradu, dodajući da pretjerivanje s takvom aktivnošću može dovesti do neposrednih i odgođenih problema sa senzornim preopterećenjem. - Stoga je važno s djetetom otkriti kada podražaj prestaje biti učinkovit. Tada ga, na primjer, možete ograničiti na jednu seansu od deset okretaja, s tim da nakon toga promijeni smjer.
Zaustavljanje i ponovno započinjanje pokreta koristi djetetu jer daje više informacija vestibularnim receptorima koji obrađuju informacije vezane uz kretanje. Ne morate se brinuti da će se vaše dijete ljuljati i na fakultetu ili na radnom mjestu jednog dana. S vremenom će se to ponašanje samo povući, no nije naodmet napomenuti da mnoga od te djece u starijoj dobi nesvjesno biraju sportove kao što su jahanje, gimnastika i plivanje jer kod njih stvaraju isti učinak kao njihanje, ljuljanje ili vrtnja u dječjoj dobi.
Njuškanje
Njuh je senzorni sustav koji je direktno povezan s limbičkim sustavom zaduženim za emocije, pamćenje i užitak. Tu se radi o asocijacijama pa djeca često mirišu stvari čiji miris u njima budi ugodna sjećanja. Takvi umirujući mirisi jednostavno mogu pomoći djetetu da se osjeća sigurnije ili opuštenije. A kad malo bolje razmislite, svi mi imamo neke mirise koji nas vraćaju u slatke trenutke djetinjstva i koji su nam poput neke vrste umirujućeg olfaktivnog zagrljaja.
- To je razlog zašto agenti za nekretnine često koriste miris pite od jabuka u stanovima i kućama koje žele prodati. Stvar je samo u tome da neka djeca traže više senzornih informacija od druge. Ta su djeca hiposenzitivna i ponekad čak traže mirise koji se obično ne smatraju ugodnim i umirujućim, poput mirisa plastelina - kaže Biel.
Vrpoljenje
Diranje, gnječenje, lupkanje, uvijanje kose i drugi slični oblici vrpoljenja izazivaju senzacije koje hrane djetetovu potrebu za dodirom, ali često i njegovu potrebu za vrlo specifičnom vrstom malih pokreta. Jedna je studija pokazala da tijelo luči neuroprijenosnik dobrog raspoloženja oksitocin kao reakciju na pokrete prsta i ruke koji traže dodir, opetovanog dodirivanja nekog mekanog predmeta ili nježnog uvijanja kose oko prsta. No, uz to što ima umirujući učinak, vrpoljenje može pomoći djeci i da se bolje koncentriraju.
- Znamo da se djeca više pokreću za vrijeme izazovnih mentalnih aktivnosti nego tijekom aktivnosti koje nisu tako izazovne. Djeca koriste male pokrete kako bi stimulirala mozak. Zanimljivo je da je nekoć popularna igračka "fidget spinner" zapravo imala posve suprotan učinak - kad djeca koriste tu igračku u razredu, puno su rastresenija nego kad se mogu vrpoljiti po svome - kaže dr. Michael J. Kofler, profesor psihologije s Državnog sveučilišta na Floridi.
Razgovara samo sa sobom
Ako ste primijetili da se vaše dijete igra i razgovara samo sa sobom, ne trebate paničariti, čak ni ako to čini kad je okruženo drugom djecom. To je posve normalno i uobičajeno ponašanje, naročito za vrtićku dob. Čak i kad pored njega sjede njegovi vršnjaci, vaše im se dijete možda neće aktivno pridružiti u igri nego će se pored njih igrati samo i pritom živahno razgovarati samo sa sobom.
- To se naziva paralelna igra - kaže pedijatrica dr. Candace Jones, autorica knjige "Positive Parenting for Happy, Healthy, Well-behaved kids" (Pozitivno roditeljstvo za sretnu, zdravu i dobro odgojenu djecu). - Dijete koje se igra samo i glasno razgovara samo sa sobom čini nešto što je u razvojnom smislu vrlo korisno jer ta vrsta igre pomaže u razvoju socijalnih, emocionalnih, kognitivnih i motoričkih vještina.
Igranje bez odjeće i guranje ruke u gaćice
Među dječjim ponašanjima koja se roditeljima mogu činiti čudna ili neugodna je i svlačenje odjeće. No, djeca ne osjećaju neugodu kad su gola pa im nije nikakav problem skinuti se bilo kada i bilo gdje.
- Djeca ponekad ne vole neke odjevne predmete zbog senzornih problema - jer ih nešto svrbi, bocka, odjeća im je preuska ili im je prevruće u njoj. Također, dijete može trčkarati okolo bez odjeće i jednostavno zato da privuče pažnju. U svakom slučaju, nema razloga za brigu, dovoljno je da ga upozorite na kojim mjestima nije prikladno biti bez odjeće te mu ponudite da samo odabere nešto što će mu biti udobnije - savjetuje dr. Candace Jones, pedijatrica. Isto vrijedi i za guranje ruke u gaćice, što poprilično uzrujava roditelje. No, dijete time samo istražuje svoje tijelo. - Ignorirajte to ili mu preusmjerite pažnju na nešto drugo. Objasnite mu gdje i kada to nije prikladno činiti, ali nikako ga nemojte zbog toga posramljivati.
Kada potražiti pomoć
Ako ponašanje vašeg djeteta utječe na njegovo svakodnevno funkcioniranje, primjerice ako mu buka toliko smeta da mrzi rođendane i školske odmore, to bi mogao biti znak poremećaja senzorne obrade. Djeca s tim poremećajem ne mogu na prikladan način odgovarati na signale koje primaju preko osjetila, za razliku od djece s tipičnim čudnim ponašanjima koja su zapravo pronašla način za samoreguliranje.
- U svakom slučaju, ako vas ponašanje vašeg djeteta brine, razgovarajte s njegovim pedijatrom i zapamtite da je posve normalno ako vam je neugodno zbog neke čudne djetetove navike - kaže Sara O‘Rourke, radna terapeutkinja u Dječjoj bolnici Nationwide u Ohiu. - To je posve normalan osjećaj jer, kao roditelji, želimo da se naša djeca uklope i ne želimo da ih drugi osuđuju i kritiziraju.
Roditelji ne bi trebali zbog svoje nelagode sprečavati dijete u takvom ponašanju, jer dijete će biti frustrirano ako ga se zaustavlja u njegovu ritualu. Dakle, prije nego što ga ukorite ili pokušate zaustaviti, zapitajte se "Je li mom djetetu neugodno?" Ako je odgovor negativan i čudno ponašanje ni na koji način ne utječe na druge aspekte života, ignorirajte ga i podsjetite se da i druga djeca zadovoljavaju svoje senzorne potrebe, savjetuje stručnjakinja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....