Današnji veoma toksični trendovi nametanja nekog lažnog i hedonističkog obrasca ponašanja kojemu je cilj promovirati sve više onih ugodnih pa makar i lažnih ugodnih emocija i da smo uvijek ‘‘high‘‘ i happy, pogubno je za našu psihu i kad-tad dođe na naplatu.
Ne možeš prevariti emocije
Sve naše emocije u svome različitom spektru od ljutnje, bijesa, zavisti, ljubomore, tuge i straha jedan su od najznačajnijih čimbenika koji utječu na naše cjelokupno funkcioniranje i zapravo vode glavnu ulogu u interpersonalnim odnosima. Kakvi bi bili bez emocija? Poput robota, zar ne? Emocije su veoma korisne i potrebne i ima ih i proživljava svatko od nas, a način suočavanja i izražavanja emocija je ono po čemu se razlikujemo. I tako dok neki otvoreno pokazuju svoje emocije, drugi su suzdržani, teško iznoseći i pokazujući što osjećaju. To naravno jako puno ovisi o našem temperamentu koji je urođen i ne možemo ga mijenjati.
Često se nečija naglašena emocionalnost doživljava kao nepoželjna i kao odraz nečije slabosti (npr. plakanje) jer tako su nas učili da ih ne pokazujemo kada smo tužni. Stoga mnogi troše silnu energiju držeći svoje emocije pod pretjeranom kontrolom. No, znajte ovo - svako pretjerano potiskivanje emocija prije ili kasnije dovede osobu do mnogih neugodnih neurotskih stanja poput tjeskobe, depresije, anksioznosti, kao i niza psihosomatskih bolesti.
Emocije se vješto skrivaju
Niti jedna emocija, a poglavito ona neugodna ili ‘‘teška‘‘ neće nestati sama od sebe. Naprotiv, budite sigurni da će kao potisnuta njezin intenzitet samo više rasti, jačati i biti poput tempirane bombe koja može eksplodirati kad je osoba najmanje očekuje i priželjkuje i to u formi psihičke smetnje ili tjelesne simptomatologije jer je došlo do sukoba konflikta na svjesnoj i podsvjesnoj razini čiji je rezultat nekakav simptom.
Radeći s ljudima vidim da dosta njih (najviše iz neznanja) ostaje živjeti s nekim potisnutim neugodnim i neprerađenim starim ili recentnim frustracijama i osjećajima emocionalne boli i praznine. Te potisnute ili zablokirane i veoma neugodne emocije najbolje vidim kod ljudi u njihovim stanjima i opisima pesimističnog pogleda na život, dosade, manjka motivacije, ljutnje, ljubomore, bijesa, stalne brige oko nečega, osjećaja krivnje, inferiornosti, manjka samopouzdanja, iritacije, straha. Sve to jako puno govori o osobi jer emocije imaju svoj jezik, a nažalost se mnogi rijetko zapitaju otkud dolaze ta stanja, pa često pronalaze različita opravdanja (nemaju sreće u vezi, nezadovoljni poslom, problemi s djecom, financije, usamljenost, loš brak, i što sve ne).
Kako maskirate svoje emocije s kojima se ne želite suočiti?
No, kada se u procesu rada na sebi zaviri malo dublje u nečiju nutrinu i postavi si neka pitanja tipa zašto sve to trpiš i sl. vidimo da je mnogima tako lakše. Lakše je potiskivati emocije da se ne bi morali suočiti s nekim promjenama koje mogu biti isto tako teške i neugodne. Međutim taj bijeg od emocija odnosno bijeg od djela sebe koji nam se ne sviđa nije dobar jer dovodi osobu do osjećaja unutarnje praznine. Upravo mi se mnogi žale baš na taj osjećaj, boje ga se i ne vole baš govoriti o njemu, dakle svjesni su i bježe od njega. Kako? Prekomjernim radom, sportom, emocionalnim prejedanjem, ovisnostima... Možete bježati od njega koliko god želite, jer osjećaj praznine uvijek će biti brži od vas, prije ili kasnije će vas sustići i paralizirati ili iznutra sabotirati da se osjećate tako kako se osjećate i postižete ili ne postižete neke rezultate na bilo kojem životnom aspektu. S druge strane vjerujte da ima i onih koji taj osjećaj praznine uopće nisu ni osvijestili, odnosno najčešće ga ljudi nisu ni svjesni jer se krije ispod osjećaja samoće i usamljenosti.
Tek kada osoba ostane sama sa sobom i bez buke i distrakcije (npr. kada se vrati doma s posla, i sl.), te emocije poput bujice nekontrolirano izlaze na površinu, preplavljuju, i onemogućavaju uvid u realnost situacije. No budući da je osoba naučila izbjegavati takva stanja i emocije, učinit će sve da izađe iz tog vrtloga neugodnih emocija, ponovo se zatrpavajući brojnim aktivnostima i ulazeći pod utjecaj nekih vanjskih čimbenika, koja se promoviraju u mnogim komercijalnim sadržajima koja nude instant rješenja za postizanje boljega života i osobne dobrobiti.
Činjenica jeste da mnogi jednostavno ne mogu biti sami sa sobom, ne znaju sjediti u tišini, ne podnose prazan raspored u dnevnom i tjednom kalendaru, ne idu na godišnje odmore, jer sve to percipiraju podsvjesno kao potencijalni izvor opasnosti za njih i suočavanja samih sa sobom, do te mjere da bivanje sa samim sobom kod nekih izaziva veoma intenzivan osjećaj tjeskobe pa sve do razine osjećaja panike. Dakle, kod takvih osoba kontakt s izvanjskim njima najčešće služi za izbjegavanje kontakta s unutarnjim svijetom jer se potisnute neugodne emocije poput ljutnje, bijesa, tuge ili straha probude poput nekog duha iz boca baš kada nema vanjskih podražaja. I što onda ljudi čine? Pretrpavaju se nepotrebnim obvezama kako ne bi stigli misliti, a još manje osjećati, čiste i spremaju do razine iznemoglosti, rade do iznemoglosti i dok ne upadnu u zamku sindroma izgaranja, šopingiraju, bježe u ovisnosti. Drugim riječima pronalaze svakojake izgovore za svoje ponašanje, neki utjehu nalaze u kupnji, okupirajući se isključivo pozitivnim sadržajima, negirajući realnost situacije.
Djeca modeliraju svoje roditelje
Od ranoga djetinjstva pa nadalje, dijete uči kako se nositi s raznoraznim situacijama i sa svojim emocijama, i neugodnim i ugodnim. Gledajući, promatrajući, osluškujući i modelirajući svoje roditelje, dijete stvara sliku o svijetu koji ga okružuje, pri tom učeći i usvajanjem obrazaca kako kontrolirati određene situacije i emocije. Trebate znati da je dječji mozak otvoren za sve vrste sugestija, i bez jasne mogućnosti da razazna što želi ili ne želi. I upravo ta otvorenost za sugestije omogućava kod djeteta utiskivanje roditeljskih obrazaca ponašanja koji će u budućnosti kad-tad isplivati na površinu.
Nažalost i iz pukog neznanja, većina roditelja ima tendenciju štititi svoje dijete od neugodnih iskustava misleći da će mu tako osigurati sreću i sigurnost. Reakcije roditelja na dječje emocije koje su oni naslijedili od svojih roditelja uče dijete kako izražavati svoje osjećaje, koje su emocije prihvatljive i poželjne, a koje nisu.
Znamo da ima roditelja koji misle (jer to su naučili od svojih roditelja) da je pokazivanje tuge ili straha znak slabosti, ili da je ljutnja znak lošeg odgoja; pretjeran entuzijazam i radost ili iskazivanje sreće može biti percipirano kao nametanje.
Ima onih roditelja koji se teže nose s nekim emocijama, npr. tugom ili bijesom, pa mogu umanjivati osjećaj tih emocija u djeteta, odnosno usmjeravati ih na brza rješenja želeći čim prije oraspoložiti dijete. Ipak ostaje činjenica da se sami roditelji teško nose s tugom ili bijesom (ako ih netko naljuti i sl.), pri tome želeći što prije zaobići te osjećaje, i onda utječu na djetetovo iskazivanje tih emocija, učeći ih da ih potisne ili izbjegne. I tako dijete polako i od malih nogu stječe svoje prve korake ‘‘samopomoći‘‘ ako i kada je tužna ili bijesna tako da se riješe tih emocija površnim i instant rješenjima, prebacujući fokus na nešto drugo, na ono što izaziva osjećaj ugode i zadovoljstva.
Djeca koja žive u okolini koja ih potiče na brzo preusmjeravanje pažnje na nešto pozitivno ili izbjegavanje suočavanja s nekom neugodnom emocijom (frustracije, razočaranje, ljutnja, tuga, strah), vrlo brzo nauče potisnuti emocije i pronaći neka instant i kratkoročna rješenja.
I onda se jednog dana kao odrastao čovjek možda zapita: otkud takvi obrasci ponašanja, otkud takvi načini suočavanja? I tako ono malo po malo postaju dio osobe i bez cenzure se aktiviraju kad god je to potrebno a da osoba uopće ne razumije pozadinu. Eto tako mnogi roditelji uče djecu toksičnim ili zdravim obrambenim mehanizmima suočavanja, a dijete poput spužve sve upija - ono što je dobro za njega i što je toksično i kontaminira njegovu psihu i tijelo.
Svi ono koji se boje suočiti sa sobom bježeći od sebe i samoće zapravo bježe od samih sebe, jer kad osoba dopusti sebi mir i tišinu, na površinu mogu isplivati svi oni teški trenuci i sjećanja, neisplakane situacije, sve neprerađene traume i povrede ili gubici koji su u nekom trenutku paralizirali osobu-
Strah od ponovnoga ulaska u ta stanja, odnosno ponovnog prizivanja takvih osjećaja, za mnoge zna biti toliko snažno da je osoba u stanju napraviti sve kako se navedeno stanje ne bi ponovno proživjelo i iskusilo. Loše je to što time osoba sebe drži u zabludi govoreći sebi da je sve OK, a nije jer naše tijelo itekako registrira i pamti sve one neugodne duboko potisnute bolne emocije ili traume. Stoga nije čudo da osoba često biva boležljiva, pati od nesanice, ima česte promjene raspoloženja, nenadane napade i izljeve bijesa, agresije, napadaje panike, neraspoložena je.
Bježanje od nekih nikad zacijeljenih rana podsvjesno tu osobu muči i ograničava. Tek kada se suočimo i dopustimo sebi da nas ponovo preplave te neugodne emocije i sjećanja, koje ćemo imenovati i ponovo proživjeti i osvijestiti, tek tada ti osjećaji jednostavno dođu i prođu i najčešće obuzmu znatno blaže nego što je osoba očekivala.
Mijenjanjem misli, prisiljavanjem sebe da se misli pozitivno, izbjegavanjem emocionalne boli i svih situacija koje dovode do nje, neće dati nikakav dugoročni učinak. Dapače, kratkoročno, preokupiranje stvarima koje pogoduju hedonizmu dovest će do osjećaja olakšanja i privremene sreće i zadovoljstva i vrlo brzo ishlapjeti. Da bi se takvo stanje održalo, osobi će trebati sve više i više izvanjskih situacija koje će zamaskirati osjećaj boli, a to što je netko zamaskirao bol, ne znači da boli nema. Dapače, boli itekako ima, samo što je osoba u tom trenutku nije svjesna.
Upoznajte samog sebe
Znate kako se kaže - svatko samome sebi može biti ili najveći prijatelj ili najveći neprijatelj. Znate kada sami sebi postajemo prijatelj? Onog trena kada dopustimo da nas preplave i neugodni osjećaji te se možemo suočiti sa svim situacijama ili ljudima koji su nas nekada u životu povrijedile. Također da oprostimo prvo sebi na možda nekim lošim odlukama, ali i da oprostimo i drugima koji su nas povrijedili. No prije toga trebamo obraditi sve neugodne emocije. Ne možemo nekome oprostiti, a da smo bacili pod tepih sve neugodne emocije ili proživljene traume. Prvo ide obrada, a tek onda oprost, ali ne i zaborav. Tek tada možemo biti spremni doživjeti strah, tugu, osjećaj povrijeđenosti... proraditi je i nastaviti dalje. To je onaj trenutak kad pogled iznutra u sebe ne donosi frustraciju, nego jedan novi izazov - put upoznavanja samoga sebe, kao i svih svojih vrlina i mana, nesavršenosti i snage koje nas pokreću u životu.
Svi oni koji još nisu smogli hrabrosti suočiti se sa svojim unutarnjim demonima, nastavit će s traženjem kratkoročnih i instant rješenja, često beznačajnim stvarima, izbjegavanjem svih situacija ili ljudi koje bi mogle zagrepsti na površini i otvoriti stare rane, preokupacijom izvanjskim, u potrazi za sretnijim i ispunjenim životom. No baš kao i neki instant tretmani za uljepšavanje kože, možda daju instant rezultat, ali se ubrzo sve vrati na staro pa ste opet na istoj startnoj poziciji. Na kraju priče, svatko je odgovoran za sebe, za svoje izbore i odluke i postupke, pa i za to - želi li bolje upoznati sebe ili nastaviti živjeti život s različitim maskama koje postaju sve teže i nepodnošljivije.
Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje