Moja borba s rakom štitnjače: 'Počelo je s umorom, depresijom i lupanjem srca, a završilo operacijom, dugim bolovanjem i pogađanjem terapije'

Kada se večeras spusti noć zagrebačke fontane zasvijetlit će likom štitnjače najavljujući 25. svibnja Svjetski dan štitnjače, žlijezde koja je u našem tijelu ono što je volan u automobilu. No to često zaboravimo pa su bolesti štitnjače kod nas vrlo zastupljene, a po pojavnosti karcinoma štitnjače u samom smo svjetskom vrhu, kaže Verica Mešić (48) iz Zagreba, predsjednica Hrvatske udruge za bolesti štitnjače, koja je preboljela karcinom štitnjače.

- Redovito se kontroliram, a danas normalno živim zahvaljujući našim vrhunskim liječnicima koji uspješno liječe štitnjaču - ističe Verica.

Ona je oboljela s 33 godine. Počelo je s jakim umorom, depresijom, lupanjem srca. Osjetila je da se s njom nešto događa. Laboratorijske pretrage su bile u redu, no ultrazvuk štitnjače pokazao je čvoriće, a dvije su punkcije potvrdile papilarni karcinom.

Imala sam tisuću pitanja

- Teško je opisati što vam se u tom trenutku događa u glavi. Strah, zbunjenost, nevjerica, tuga, očaj... Danas to osjetim u mnogim pozivima koje svakodnevno primam. Pokušam pomoći, objasnim, utješim, uputim gdje da traže savjete. I ja sam imala tisuću pitanja, no nisam željela tražiti odgovore na internetu. Akademik Zvonko Kusić, koji me liječio, uputio me u Udrugu, tada ju je vodio, nažalost, pokojni Tomislav Budimir, liječnik i oboljeli od bolesti štitnjače. Svima nam jako nedostaje. Kasnije sam preuzela Udrugu i nastojim širiti svijest o štitnjači kao važnom organu našeg tijela, o kojem bismo trebali više brinuti. Svaka bi žena u trudnoći trebala pregledati štitnjaču kao što bi i nakon 50. godine pregledi štitnjače trebali postati redoviti - ističe Verica.

Čvorove štitnjače, čija učestalost raste s dobi, ima svaka četvrta starija žena u Hrvatskoj. Veći čvorovi zahtijevaju citološku punkciju, a oni manji redovito praćenje ultrazvukom.

Verica nije trebala zračenje, njezin je karcinom otkriven na vrijeme i nije se, nasreću, proširio nigdje drugdje. Žene su pogođenije i drugim poremećajima štitnjače kao što su hipotireoza (svaka deseta žena starija od 60 godina ima blaži oblik smanjenog rada štitnjače) ili hipertireoza (pojavljuje se u svakoj životnoj dobi, no najčešća je u žena u dobi od 30 do 50 godina).

Prehrana je važna

- Iz vlastitog iskustva mogu svima poručiti da nemaju nikakve strahove jer imamo vrhunske liječnike u Hrvatskoj koji uspješno liječe štitnjaču tako da se može nastaviti s normalnim životom. Udruga surađuje s liječnicima, članovi se sastaju dva puta mjesečno, liječnici redovito gostuju u udruzi, gdje se mogu dobiti savjeti liječnika, psihologa i nutricionista. Prehrana je jako važna. Pravilnom i uravnoteženom prehranom naš organizam dobiva dovoljno joda i drugih hranjivih tvari i nema potrebe da oboljeli posežu za neprovjerenim alternativnim preparatima koji im mogu i naštetiti - kaže Verica.

Udruga organizira seminare i predavanje, a odlično surađuju i sa zdravstvenim i drugim organizacijama te lokalnim uredima u cilju pomoći oko rješavanja zdravstvenih problema bolesnika. Udruga ima podružnicu i Umagu, koji će se uz Zagreb, Novalju i druge gradove uključiti u obilježavanje međunarodnog dana štitnjače svibnju - inače mjesecu štitnjače i leptira koji simbolizira taj organ.

Važno gostovanje

Ove godine u Hrvatsku će doći Ashok Bhaseen, predsjednik Svjetske federacije oboljelih od štitnjače čiji je član i hrvatska udruga.

- Naša udruga temelji se na povezanosti, suradnji i povjerenju pacijenata i liječnika što nam jamči najbolji ishod liječenja. Svaki pacijent može dobiti provjerene informacije i potrebnu pomoć, a on sam mora naći smirenje koje će mu pomoći prihvatiti i živjeti s bolešću - kaže Verica.

Nekima je, kao njoj, smirenje pružila vjera, nekima meditacija, šetnja prirodom...

Ronald Goršić / CROPIX

Za sva pitanja o štitnjači posjetite www.stitnjaca.eu ili udrugu na adresi Frane Petrića 5 u Zagrebu.

Napadaji panike

- Oboljeli često doživljavaju napadaje panike, a tada najbrže pomaže duboko disanje i smirivanje tijela. Svako treba pronaći ono što mu odgovara. Meni je moja bolest bila itekakav šok, budući da do tada uopće nisam pobolijevala. Radila sam, imala dvoje male djece i prva pomisao mi je bila kako se to liječi. Apsolutno ništa nisam znala o toj bolesti i strah od neizvjesnosti i iščekivanja od daljnjih nalaza unio je strašan nemir u mene, uz drhtavicu, i to na dulje vrijeme - upućuje Verica.

Bila je šest mjeseci na bolovanju, krv se vadi svakih pet do šest tjedana, a na ultrazvuk je odlazila svakih šest mjeseci. Srce bi joj često lupalo, bila je, kaže kao zombi, preznojavala se, gubila svijest, nije podnosila mirise, ali nakon godinu dana stanje se popravilo i otada je sve u redu.

Verica se vratila normalnom životu, vodi Udrugu, studira financije i pravo na zagrebačkom Visokom učilištu Effectus, gdje bi do kraja ljeta trebala i diplomirati. Radi kao stručni referent, a nakon diplome planira nastaviti studirati. U međuvremenu najviše vremena nastoji provesti s obitelji, koja joj je, kaže, najveća podrška u životu i s njima je lakše podnijela bolest.