Svako jutro, čim otvori oči, 29-godišnja Splićanka Mia Bajramagić provjerava šećer u krvi i odlučuje hoće li si odmah dati inzulin, kako bi "proradio" do doručka dok ona obavlja jutarnju higijenu, i koliko će si jedinica dati. Mora to učiniti na vrijeme ako misli spriječiti nagli jutarnji porast razine glukoze u krvi, poznat kao fenomen zore. Ova studentica medicine zapravo nikada ne ispušta iz vida vrijednosti šećera, jer jedino tako može uspješno upravljati dijabetesom tipa 1, autoimunom bolešću koja joj je dijagnosticirana 2016. godine. No, pokazatelja da se s njezinim organizmom nešto događa bilo je i prije.
- Godinu ranije, još sam išla u srednju školu, liječnica je na sistematskom primijetila da sam izgubila na tjelesnoj masi i da mi se kosa stanjila. Preporučila je da odem pedijatru, ali osjećala sam se dobro, tako da u obitelji nismo to doživjeli onako kako smo trebali. Međutim, krajem godine počeli su simptomi, učestalo mokrenje, izrazita žeđ, slabost, pala sam na 47-48 kilograma, premalo za mojih 1,58 metara, i tada smo otišli liječniku. Doktorica je već s vrata rekla da treba raditi krvnu sliku. Zvali su me isti taj dan jer mi je šećer bio 47, izrazito visok. Otišli smo u bolnicu i tako je počeo moj suživot s dijabetesom tipa 1 - govori Mia.
Kao šamar
Događalo se to tijekom godine koju si je uzela nakon srednje škole da odluči što će studirati. Odmalena je voljela medicinu, a imala je i žicu za kemiju, biologiju i fiziku. Njezini bližnji navijali su za nešto manje stresno od medicine, pogotovo nakon što joj je otkriven dijabetes tipa 1, a i zato što je već imala jednu autoimunu bolest.
- Hashimotov tireoiditis imam od 15. godine. Imaju ga i moja mama i mamina mama i nisam ga doživljavala kao nešto posebno. Ali nitko u obitelji nije imao dijabetes tipa 1 i njegov je dolazak bio kao šamar - sjeća se Mia. Bila je, kaže, frapirana dijagnozom, iako tada nije zrelo doživjela što ona zapravo znači. Jako su pogođeni bili i njezini roditelji. - Hospitalizacija, ketoacidoza i sve što se može dogoditi za roditelje je baš ružno, brinuli su se, preispitivali se. No, krivca nema, dijabetes tipa 1 zapisan je u genima.
S početkom terapije šećeri su se Miji poboljšali, kosa joj je počela normalno rasti, apetit se normalizirao. Apetit kakav je imala u tjednima prije dijagnoze ne bi poželjela ni najgorem neprijatelju:
- Moj brat je visok gotovo 1,90 i izrazito puno jede, a ja bih pojela trostruko više od njega i za sat vremena bih opet bila gladna. Dizala bih se noću i pustošila frižider. Nakon uvođenja terapije to se smiri i kilogrami se polako vrate. U godinu i pol dana došla sam na zdravu kilažu.
Nakon što se suočila s cjeloživotnom dijagnozom, Mia je upisala studij kemije i uspješno ga završila, a uz njega je i radila. Uvidjela je da može i više, da je dijabetes ne ograničava, pa se upisala i na Medicinski fakultet u Splitu.
- Osjećaj da možeš svoje znanje i vještine koje mukotrpno gradiš dati nekome u njegovim najgorim trenucima, to se ne može naći ni u jednoj drugoj struci - objašnjava motivaciju.
Ravne linije
Mia koristi inzulinsku pumpicu bez pametnog sustava. Tijekom dana obično kontrolira šećer desetak puta. Nosi senzor koji javlja ako šećer ode previsoko ili prenisko, ali ako je šećer toga dana tvrdoglav ili nestabilan, može biti potrebno i 15 do 17 kontrola. Treba tome pribrojiti i kontrole prije i poslije obroka.
- Golema je prednost mogućnost davanja mikrodoza inzulina, uz znanje o tome da treba pokrivati i ugljikohidrate i proteine i masnoće, jer to zdrava gušterača radi. Tada možemo očekivati ravne linije. Kontroliram šećer rigorozno i to me ne sprečava da ujutro ustajem u pet i učim pa onda idem na predavanja i vježbe. Sve to mogu, uz uvjet da mi je šećer u redu - govori Mia koja dobru regulaciju zahvaljuje znanju koje je dobila od liječničkog tima, od ljudi koji dulje od nje žive s dijabetesom tipa 1 i iz vlastitih proučavanja izvora. - Zbog toga danas mogu pogledati neki obrok i s odmakom od najviše pet grama ugljikohidrata u plus ili minus znam što moram napraviti.
Osim što ovo govori da Mia odlično poznaje namirnice i svoje potrebe, znači i da u dijabetesu tipa 1 nema zabranjenih namirnica. Naravno, uz stalno ugađanje inzulina i s dozom racionalnosti.
- Ako vam je šećer 15 ili 20, nećete navaliti na slatko, ali ako si date inzulin i pričekate da šećer počne padati i date adekvatan predbolus za ugljikohidrate, za 30 do 45 minuta možete pojesti to što vam se jede. To zahtijeva znanje, disciplinu i stalno razmišljanje o šećeru. Oduzme vam dijabetes tu neku spontanost, ali vam s druge strane da disciplinu koja je važna za život. Rekla bih da sam upravo zbog toga danas uspješna na fakultetu, privatno i u poslu - smatra Mia.
Unatoč dobroj organizaciji ima faza u kojima je frustrirana, jer ne ide sve onako kako bi željela. No, mir je našla u znanju i obrazovanju, a neprocjenjiva je i pomoć tehnologije.
- Nisam savršeno opremljena, ali mogu dobro upravljati dijabetesom. Senzor je golema pomoć, a već je i pumpica bila revolucionarna - ističe. - S njom se osoba treba ubosti jednom svaka tri do četiri dana, kada mijenja set. Bez nje, u istom bi se periodu trebala ubosti više od stotinu puta.
Nikamo bez opreme
Kao da dijabetes i Hashimoto nisu dovoljni, Miji je dijagnosticirana i celijakija. Počelo je 2022. s nedefiniranim simptomima, poput anemije.
- Celijakija može zadavati i veće glavobolje nego dijabetes, tek ona ograničava spontanost. Uz to, ako se unese gluten, čini šećer izrazito nestabilnim pa inzulin djeluje nepredvidljivo. No, i tu se može prilagoditi, ima puno gorih dijagnoza - kaže.
Ističe da kod dijabetesa moraš uvijek biti pripremljen i nositi sa sobom sve što bi ti moglo zatrebati: pumpice, iglice, penove, eventualno špricu ako treba izvući inzulin iz pumpice jer se set možda pokvario. Set čine plastična kanila uvedena supkutano i spojena s pumpicom te flaster na površini kože. Događa se da si ljudi iščupaju set, primjerice ako zapnu za kvaku. Tada se mora promijeniti.
- No, ako nemaš zamjenski set, moraš ići kući ma gdje bio, jer bez inzulina ne možeš biti siguran dulje od dva do dva i pol sata, riskiraš tada i ketone i ketoze. Možeš se ubosti i penkalom ili iglicom, no ako ih nemaš, ne možeš si nikako dati inzulin. Zbog toga treba uvijek razmišljati unaprijed. Ujutro rutinski pregledavaš koliko sati rada senzor još ima, koliko jedinica inzulina imaš u pumpi, koliko dugo nosiš set - navodi Mia. I njoj se set jednom iščupao i to prvi dan kada nije ponijela nikakvu rezervu. Do tada je mjesecima, nakon što je prije gotovo pet godina stavila inzulinsku pumpu, uvijek nosila sve što bi joj moglo zatrebati i nikad se ništa nepredviđeno nije dogodilo.
- U pauzi između predavanja otišla sam na kavu, zapela za naslon stolca i iščupala kateter pumpe. Morala sam odjuriti kući, bilo je stresno i ljutila sam se na sebe, jer mogla sam to izbjeći. I još mi je skočio šećer zbog živciranja. Rekla sam sebi da se to neće nikada ponoviti. I nije.
Razmjena iskustava
Naša sugovornica vodi edukativne radionice za osobe s dijabetesom tipa 1 koje organiziraju lokalne dijabetičke udruge. Na području Splitsko-dalmatinske županije do sada su educirali 5500 oboljelih i članova obitelji, a radionice idu dalje. Iako je velika većina osoba s dijabetesom tipa 1 dobro educirana i zdravstveni im sustav omogućuje da mogu biti funkcionalne i relativno zdrave, Mia kaže kako ima još puno prostora za educiranje populacije. Prva prilika je Svjetski dan dijabetesa, 14. studenoga.
- Čak i dio medicinskog osoblja koje se ne bavi dijabetesom misli da se tip 1 dobiva samo u djetinjstvu, iako danas znamo da ga samo polovica oboljelih dobije u dječjoj dobi. Neki ljudi poistovjećuju dijabetes tipa 1 i tipa 2, a to su dvije potpuno drugačije patofiziološke bolesti - tumači.
Na radionicama dijele iskustva i znanje o tome kako upravljati dijabetesom - od priprema za fizičku aktivnost, ispit, posao, do toga kako se ponašati u vrijeme akutne bolesti. Bave se i prehranom, a fokus je na zdravom odnosu s hranom, sa samim sobom i s dijabetesom koji neće nikada otići, poručuje Mia. Trenutno najstariji polaznik ima 82 godine, a najmlađi 18 mjeseci. Sada se educiraju djetetovi roditelji, ali poželjno je da i ono što prije počne učiti.
- Kažemo roditeljima, nemojte se praviti da znate kako je vašem djetetu. Možete se empatijski povezati s njim, ali ne možete znati kako mu je. I kako je to bosti se 15 puta dnevno, samo za davanje inzulina - kaže Mia i dodaje: - Djeca bolest prihvaćaju prirodno, već s četiri godine sama drže pen, provjeravaju šećere. Ponekad se, naravno, zasite tog režima, ali budu i ponosna na svoje senzore i pumpice. I fantastično je koliko su otporna.
Ističe kako kao studentica medicine ima privilegij vidjeti sustav s obje strane: liječnike i medicinsko osoblje te pacijenta koji proživljava bolest, sluša njihove savjete i nadograđuje se iskustvom na njih. Takav odnos povjerenja znači dobru regulaciju i zadovoljnog i zbrinutog pacijenta.
- To je cilj, ali je i zamorno, jer ne prođe 15 minuta da ne promislite o šećeru - kaže. - Zbog svega toga volim biti ponosna na to kako sam uz rad i trud u obrazovanju uredila život, kako planiram raditi s pacijentima u bolnici. Uskoro mi izlazi prvi rad u medicinskoj literaturi u kojem sam prvi autor, tema je umjetna inteligencija u terapiji dijabetesa tipa 1. Čast mi je što su među koautorima i neka od najvećih imena u svijetu endokrine. Radim na projektima, radim i za džeparac, a ima vremena i za razonodu. Život ne staje s dijabetesom, sve ovisi o tome kako ga shvaćaš, kao saveznika ili kao osudu.
Iskrene ispovjesti o životu s dijabetesom tipa 1:
Poznata psihologinja Ivona Poljak (35): Bolest me stalno podsjeća koliko je važna briga o sebi
Doktorica Tanja o životu s dijabetesom bez komplikacija: Već godinama slijedim isti plan prehrane
Ultramaratonac Tomislav (34) ima jasan cilj: ‘Želim osvojiti Učku unatoč dijagnozi‘
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....