
Ime joj je snaga, a prezime inspiracija, složit će se svi koji su s ikada razgovarali s 39-godišnjom Majom Drobnjaković, a oni koji je poznaju reći će da je ona žena koja savladava sve izazove koje joj život servira i pokazuje nevjerojatnu snagu i pozitivnost. Maja Drobnjaković po struci je profesorica kineziologije, s osam godina počela se baviti gimnastikom, pamtimo je kao natjecateljicu Plesa sa zvijezdama 2023. godine gdje je oduševila milijune gledatelja te pokazala da ništa nije nemoguće i da samo treba imati dovoljno hrabrosti. Ostala je bez potkoljenice s 32 godine zbog osteohondrosarkoma, karcinoma koji se najčešće javlja u kostima.
Snaga volje, sport i obitelj pomogli su joj, kaže, u najtežim trenucima, ubrzo nakon amputacije Maja je pronašla način da se i dalje bavi sportom i bude aktivna. Dva mjeseca nakon amputacije već je počela igrati sjedeću odbojku. Godinu dana nakon amputacije trčala je humanitarnu utrku Wings for life koja se održava pod motom "Trčimo za one koji ne mogu". Cilj joj je bio pretrčati dva kilometra, no uspjela je čak sedam, a godinu dana kasnije punih deset. Plivanje joj je bilo najbolja rehabilitacija, nije odustala ni od planinarenja, streljaštva, trčanja, vožnje bicikla, pješačenja na Sljeme... U prosincu 2024. ponovno je trčala na humanitarnoj utrci Zagreb Advent Run koja je bila posvećena podizanju svijesti o kolesterolu.
Zalažete se za kvalitetne proteze za osobe koje žive s amputacijom, majka ste, sportašica, plesačica, planinarite... Ima li nešto što ne možete?
- Puno toga ja ne mogu, ali trudim se ne zadržavati na stvarima koje su izvan mog dosega i umjesto toga fokusiram se na ono što mi je ostvarivo. Vjerujem da svi imamo neke granice, no ključ je u tome da ih prepoznamo, prihvatimo i krenemo naprijed unatoč njima. Izazovi me samo dodatno motiviraju - svaki korak naprijed postaje prilika za učenje. Na kraju dana trud i upornost postaju najvažniji alati u svladavanju prepreka.
Kako ste uspjeli pronaći snagu da se prilagodite novoj stvarnosti nakon dijagnoze i gubitka potkoljenice, koje vas aktivnosti i strasti motiviraju u tom procesu?
- Bilo je to vrlo teško razdoblje u mom životu. Zbog osteohondrosarkoma izgubila sam potkoljenicu. Kao nekome tko je bio izuzetno aktivan i tko je završio Kineziološki fakultet, gubitak noge bio mi je ogroman izazov. Vjerujem da je prva faza uvijek svima najteža - prihvatiti stvarnost i prilagoditi se. Ali kad shvatiš da neke stvari ne možeš promijeniti, prihvaćanje dolazi samo od sebe i prilagodba postaje prirodni proces nakon kojeg je svaki dan postajao lakši i korak po korak sam se vraćala stvarima koje volim.
Imate li danas neke zdravstvene tegobe?
- Osim što nosim protezu, srećom, nemam drugih tegoba. Za mene proteza nije prepreka, već alat koji mi omogućuje da živim aktivan život i ostanem posvećena onome što volim. Željela bih da je to omogućeno svima i da su svima kojima su potrebne dostupne modernije proteze. One prepoznaju ubrzanje, lakši je silazak po stepenicama, manje je padova. Osim proteze za hodanje, koristim jednu za trčanje i, dok sam nastupala u Plesu sa zvijezdama, jednu s kojom mogu plesati i nositi cipele s potpeticom. Cijena proteze za trčanje je oko 6500 tisuća eura i nije trajna, njezini dijelovi se troše. Također, ako se udebljam ili smršavim, proteza će me žuljati ili će ispadati. Mnoge osobe koje su ostale bez udova voljele bi se baviti sportom, a nemaju novca za to. Voljela bih da im je dostupna protetička oprema dobre kvalitete, koja im omogućuje normalan hod, ali i bavljenje sportom.
Koje su vaše zdrave navike?
- Trudim se zdravo jesti, redovno trenirati, boraviti u prirodi koja me smiruje i čitati kada god uspijem. Svakodnevno sam u šetnji s našom kujicom Unom. To su male navike koje mi pomažu da ostanem u ravnoteži.
Što vam je najviše pomoglo u najtežim trenucima?
- Bez dvojbe, podrška obitelji i prijatelja najviše mi je značila. Njihova prisutnost dala mi je snagu da nastavim i da se suočim sa svakim izazovom. Jako se teško suočiti s amputacijom, psihološka pomoć nije sustavni dio liječenja. Nakon operacije 2016., kada je odstranjena maligna tvorba, mjesecima sam bila prikovana za krevet. Noga mi je oticala i tijelo nije prihvaćalo umetak kojim je liječnik rekonstruirao taj dio noge te je druga operacija bila nužna. Primila sam spinalnu anesteziju i bila sam budna jer amputacija nije bila u planu, no tijekom zahvata liječnik mi je rekao najgoru vijest - da se moja noga više ne može spasiti. Dok sam ležala na tom stolu u bolnici, svijet mi se srušio, ali to je bila jedina opcija, koju sam u konačnici i prihvatila. Zbog mog tada dvogodišnjeg sina sabrala sam misli i objasnila si da će mi, što prije prihvatim da nastavljam živjeti bez noge, život biti jednostavniji. Kada sam nakon operacije došla u sobu, odmah sam krenula u istraživanje proteza i sportova kojima se mogu baviti. Zahvaljujući pozitivnim mislima i sportu nisam imala potrebu zatražiti psihološku pomoć. Iako smatram nedopustivim da osobama koje prolaze proces amputacije nije na raspolaganju besplatni psiholog.
Stoga kad mi se javi netko tko je ostao bez dijela tijela ili roditelji kada se to dogodi djetetu pitajući za pomoć, uvijek im se trudim pružiti podršku i ispričati svoje iskustvo.
Što im kažete?
- Vjerujem da je važno vjerovati u sebe i ne odustajati. Ne trebamo se bojati izazova i nepoznatog jer su upravo to prilike za rast i napredak. Život može biti težak, ali nam istovremeno nudi i priliku da sami odaberemo smjer. Ne dopuštajte da vas prepreke zaustave - hrabro koračajte naprijed jer na kraju ipak sve ispadne dobro.
Uhvati li vas ikada kriza, u smislu tjeskobe i sl., i kako se izvučete iz tih situacija?
- Naravno, svi imamo teške trenutke. U takvim trenucima pomaže mi sport, čitanje, boravak u prirodi s našom kujicom Unom i vrijeme provedeno sa sinom Liamom. U tim trenucima pokušavam se vratiti sebi i prisjetiti se koliko sam već bitnih stvari postigla.
Po čemu pamtite Ples sa zvijezdama?
- Ples sa zvijezdama bio je jedno od onih iskustava koja se dogode samo jednom u životu! Svaki dan bio je ispunjen novim koracima i koreografijama koje su me testirale i motivirale, ali i usrećivale. Ples je za mene bio ulazak u potpuno novi svijet - trenutak u kojem su se spojili izazov i zabava. Ta su sjećanja uvijek posebna i često se prisjećam tog razdoblja sa smiješkom.
Koliko vam znači ples?
- Ples mi je donio radost, inspiraciju i otkrio moje novo lice. Iako mi je život nakon Plesa sa zvijezdama otišao u malo drugačijem smjeru, vrlo često se sjetim tog perioda i sigurna sam da će ples ponovno naći svoje mjesto u mom životu. Možda će to biti i jedna od mojih novogodišnjih odluka!
Kako izgleda vaš dan, tjedan ili mjesec, unatoč hendikepu?
- Moji su dani ispunjeni aktivnostima, a uloga majke, rad na poslu, treninzi i svakodnevne obaveze zahtijevaju dobru organizaciju. Sin Liam je učenik četvrtog razreda i osim što trenira odbojku, uključen je u mnoge aktivnosti pa svaki tjedan pažljivo planiramo kako bismo sve stigli. Srećom, kroz sve to me vodi ljubav prema onome što radim, a Liam me uvijek inspirira i podržava. Liam je moj najveći navijač, uvijek me motivira da budem najbolja verzija sebe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....