Kako sam se uvjerila da muško-ženska prijateljstva ne postoje: Bio je stalno uz mene, a onda šok

Piše: Ana Kolar, autorica bloga Blogledalo

Oduvijek sam više okružena muškom energijom, dečkima, braćom, muškarcima, u odnosu na žene. Odrastala sam u najkritičnijim pubertetskim godinama u isključivo muškom (osim mene) domu. Moguće da sad zato stekla dojam da zbilja s dečkima, a kasnije muškarcima mogu biti samo prijateljica. Godinama sam to prakticirala, odgovaralo mi je i nije bilo problema, barem sam ja to, naivno, mislila.

Sjećam se prvog šoka još na početku srednje škole kad sam potpuno slučajno doznala, i to od mame mog tada jako dobrog i dragog prijatelja, da je dugo dugo bio zaljubljen u mene. Meni tako nešto nije bilo ni u peti i baš sam ostala iznenađena, no, srećom je prošlo pa nikad ništa nije bilo te smo nastavili biti prijatelji iako se s obje strane znalo da je on, a imala sam i ja kasnije, imao period zaljubljenosti. Tad to nisam uzela k srcu te sam i dalje vjerovala da zbilja i najiskrenije mogu pronaći podršku, oslonac, uho i privrženost u muškom biću, a da na kraju ne završimo u klinču. Ili barem da to ne želimo. Na desetke takvih bih sad mogla nabrojati, imenom i prezimenom. Te u kojima sam vidjela bespolno biće koje mi je prijatelj i nikad mi nije ni prošlo mislima da bismo mogli nešto više od toga. Ali, s obzirom na neka recentnija iskustva, ne mogu reći da je i s njihove strane 100 posto vremena uvijek bilo tako.

Bilo je to prije nekoliko godina kad se pojavio netko nov, prvo porukama podrške za situaciju u kojoj sam se tada nalazila, pa otvaranje očiju što je to točno što me zadesilo i bila sam očarana njegovim razumijevanjem. Ne, nije mi padalo na pamet ništa više, ne samo zato što me uopće nije privlačio već tada nikako nije bio trenutak da s nekim budem u vezi, makar samo seksualnoj. Pokazao se kao fantastičan prijatelj, podrška i puno mi je pomogao u trenutku kad sam zbilja tu pomoć trebala, a nisam je tražila. On se, eto, ponudio, a ja prihvatila i vjerovala da to radi jer mi je prijatelj. Uostalom, ja takve stvari radim za svoje druge prijatelje i tom mišlju se vodim. Kad je period te nužne pomoći završio i kad su stvari trebale nastaviti u nekom ljepšem i opuštenijem tonu, govorim o vremenu kad mi je iznenada umro otac i trebalo je sve postaviti ispočetka sama, spomenuti prijatelj je samo nestao.

Nije mi bilo jasno ni kako ni zašto, jer nikakve svađe, razgovora ni ničega nije bilo. Govorim o osobi s kojom sam se svakodnevno čula, najintimnije tajne smo si povjeravali, muke dijelili, znojili se u šuti i radovima, smijali i navozali po gradilištima i dućanima. Ništa, nema ga. Tu sam već, iako mi je i ranije prošlo mislima, no imala sam preča posla, počela sumnjati koje su namjere njegove pomoći zaista bile. Tek onda su mi neke poruke i neki darovi dali do znanja da je ta osoba željela puno više. Srećom, nije bio ni grub ni otresit, samo se povukao, valjda za svoje (a možda i moje) dobro. Gdje je i što je s njim, zbilja ne znam. Vidjeli smo se par mjeseci nakon njegovog nestanka, na ulici, slučajno, i bilo je kao da razgovaram sa susjedom ma možda i manje prisno od toga.

Ne, nije mi drago kako su se odvile stvari, možda sam i ja, na kraju krajeva krivo zaključila što je posrijedi, ali ispoštovala sam nečiju odluku da se makne iz mog života. Uostalom, nikad nikoga ne bi trebalo tjerati da ostane tamo gdje se ne osjeća ni dobro ni poželjno.

Nedugo kasnije počela sam razmišljati o svom dugogodišnjem rekla bih i najboljem prijatelju koji je također na sličan način iščezao iz mog života, ali i ja iz njegovog. Iako su nas godinama ljudi pokušavali spojiti zajedno govoreći nam da je to to, taj spoj i da si trebamo, no među nama ništa nije bilo. Došlo je do te mjere da su moje zaruke pukle (ne zbog mog frenda, već prevare s druge strane) okrivljujući mene za prevaru koje nije bilo. I taj je slom proživio sa mnom, pomogao mi, bio tu 24/7, bez ikakve skrivene namjere. I tu dajem ruku u vatru da je zbilja nije bilo niti da se išta s ikoje strane počelo događati. Dobar komad vremena od tih 6-7 godina zbilja jesmo bili baš prijatelji. No, kasnije je ipak počelo nešto s obje strane, i dok još nije ni pravo krenulo, raspalo se sve i obrisalo zadnjih 6 godina.

Kad razmišljam sad, godinama kasnije, ne znam tko je moj dugogodišnji muški prijatelj, a da je heteroseksualan i da nismo nikad barem razmijenili misli o tome kako bi bilo kad bismo… Sigurno da je bilo perioda prijateljstava, za sebe mogu sa sigurnošću reći da neke nikad, ni na početku druženja, a ni kasnije nisam vidjela kao potencijalnog ljubavnika, ali, ponavljam, za drugu stranu to ne mogu garantirati.

Ako bih opet morala odgovoriti postoje li muško-ženska prijateljstva rekla bih da su odgovori drugačiji ovisno pitaš li žensku odnosno mušku stranu tog prijateljstva. I gotovo sam sigurna da će žene većinom reći da postoje, a muškarci tek poneki, a i ti bi se vjerojatni zamislili prije nego bi odgovor dali. Također, vjerujem da bi iste osobe dale drugačiji odgovor s 25, 35 ili 50 godina. Tko zna, možda u pedesetima budem imala prijatelja, supatnika i podršku kakvu sam imala u dvadesetima i koja neće nestati jer se netko zaljubio ili ponadao pa razočarao saznavši da od toga ništa neće biti.

Kako god da bude, i dalje prijateljujem s muškarcima, možda ne tako intenzivno i često kao kad sam bila mlađa, ali volim biti u njihovom društvu, čuti i muško mišljenje jer jedino tako mislim da možeš rasti i razvijati se. Da, ženska energija je nama ženama prijeko potrebna, no trebamo sve strane spektra kako bismo imale potpunu sliku i dojam društva u kojem jesmo.

Do idućeg puta, prijateljujte s kim i kad hoćete.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.