Ana Kolar.Foto: Ognjen Karabegović
Vrištanje s razlogom

Fenomen žena koje urlaju usred šume i zabranjene emocije. I ja sam naučena šutjeti, gutati ljutnju. Kako pogrešno!

Sjetila sam se sebe prije tri godine kad nisam mogla pustiti glas bez da se ispričam kasnije

Naletjela sam i ja na taj video razjarenih žena koje usred šume urlaju, viču, razbijaju i prva pomisao mi je bila: „Ajme, gle jadnice koje ne znaju drugačije nego za ovo moraju platiti. I to masne pare.”

Neko vrijeme mi je prolazilo glavom, da zašto bi netko dao toliki novac (radi se od 222 dolara po danu, pa sve do 8 tisuća dolara za paket svega, ovisno tko je organizator) za nešto što može i besplatno. Ali, netko je marketinški nanjušio, i dobro pritom zaradio, da žene imaju problema s emocijama koje nisu „ženske” i koje nam oduvijek zabranjuju.

Zadržane emocije

Sjetila sam se sebe prije tri godine kad sam krenula na tjelesno orijentiranu terapiju i kad nisam mogla pustiti glas bez da se ispričam kasnije. Kad nisam mogla zaurlati od boli jer sam radije birala, a tako i bila naučena, da šutim, da zatomljujem, da gutam ljutnju, bijes i agresiju. I baš te emocije su me jele, a nekad i dalje jedu, godinama. Jer, kad si djevojčica normalno je da si tužna, potištena, ali ne i ljuta i bijesna kad na to imaš i pravo, a nažalost nekad i razlog. Imala sam more razloga da se tako osjećam, ali nije bilo prikladno za djevojčicu da recimo, u ljutnji nešto razbije, za dječaka jest. Njima se takvo ponašanje oprašta i dapače tolerira i potiče. Idi na boks, lupaj po golu, mačuj se s prijateljima, sve i jedna agresija i kanaliziranje ljutnje za njih je dobrodošlo, mi ako smo ljute nešto s nama ne valja. Kao da su emocije podijeljene na muške i ženske otkako otvorimo oči. Njima, dječacima je l‘, nije u redu da se plaće, da budu tihi i u svojim mislima, jer onda sigurno nešto nije u redu, dječak mora biti živ, glasan, energičan. Tako nas se barem onomad odgajalo.

Odrasla žena kad je ljuta, onda je sigurno ili u onim danima u mjesecu, ili u menopauzi, ili nije bila dovoljno dugo seksualno zadovoljena ili je samo neurotična, nadr*ana i frustrirana. Nikad se ne traži pravi razlog, ali se svaljuje krivnja na njene hormone ili nedostatak seksa (opet hormoni). Kao da vlastite emocije ne možemo proizvesti i osjetiti same, nego za to mora postojati neko socio-biološko objašnjenje, a ne i činjenica da nas je netko povrijedio ili nam učinio nešto grozno. Zamisli, ne smijemo se, odmalena još, naljutiti jer nas je netko izigrao. Obećao nam je da će biti dobar roditelj, a mi smo u moru svih i svega što se na tržištu roditelja nudilo, iskopali baš zadnje govno. I to onda moramo prihvatiti bez ljutnje, jer, nismo ih birali.

Zabranjena ljutnja

Tu ljutnju nosiš godinama u sebi da to ni ne znaš. I ta ljutnja te tjera na nešto treće, na tugu, na potpuno onemogućavanje i drugih emocija od sreće do tuge, od užitka do patnje. Pa se onda, kao i ja, ako si te sreće, ili toliko mazohist i kopaš, susretneš s tom agresijom i ljutnjom i zaprepastiš samu sebe da tako nešto uopće osjećaš. Posramiš se, ali nakon prvotnog šoka krene novi val ljutnje zbog sve te silne srdžbe koju su ti godinama branili.

Naravno da su ti tečajevi iskaljivanja bijesa u Americi prepuni, da su formirane liste čekanja, da netko na tome zgrče enormne pare, jer znaju, a vjerojatno iza svega stoje žene upoznate s cijelom dinamikom, koliko su nas godinama tjerali da ne budemo ljute. Isto tako pune se tečajevi samoobrane, treninzi boksa ili nekih drugih borilačkih vještina, ne zato što se netko zbilja želi obraniti (iako ima i toga) nego se lako navuku na to iskaljivanje bijesa za koji nerijetko nisu znale ni da postoji, a do kraja života samo neke shvate zašto ga ima i zašto je u tolikom obimu. I da, trigeriraju nas kroz život razne situacije i ljudi, najčešće partneri i roditelji, ali korijen je često puno puno dublji i stariji i prije nego smo tog ili bilo kojeg drugog partnera/icu ikad srele i upoznale.

Vrištanje s razlogom

Ljutnja, najnormalnija i dapače pozitivna emocija jer je reakcija na nešto što nam ne paše, cijelom jednom rodu je zabranjena kako bismo bile pokorne, tihe i submisivne. Desetljećima i stoljećima i onda kad se netko sjeti od toga napraviti biznis, to bude s jedne strane viralno podrugivanje i „gle, jadnice u šumi!”, a s druge se liste pune i komentari su mahom: „hoću i ja, plačem dok ovo gledam, treba mi.” Muškarci vjerojatno neće shvatiti ovaj tekst, jer nisu doživjeli što smo i mi. Oni koji pak budu i još ako odgajaju ili će tek odgojiti kćer koja ima slobodne ruke osjetiti sve što osjeti, e, njima hvala unaprijed.

Do idućeg puta, nemojte se smijati ženama koje vrište u šumi naizgled bez razloga, jer razloga je puno, a stariji su najčešće i od nas samih.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.

Linker
20. lipanj 2024 11:52