Dok mi govori kako je lijek za mršavljenje uništava, počinjem shvaćati da se ozbiljno bojim debljine

Sjedimo i topimo se na kauču. Ona ispod klime, ja udaram po tri ventilatora treće ljeto u potkrovlju bez klime. Svakoj je teško u svojim kapacitetima. Svaka od nas dvije ima svoje muke i mrzi ljeto bez obzira na rashladne uređaje. Jada mi se jer joj lijek od kojeg mršavi upropaštava život. Ali, mršavi i to uspješno. Ja istovremeno i razumijem i ne. Ne vidim smisao u životu u kojem nemam energije za podići čašu ili pojesti normalan obrok bez da mi se smuči. Samo da bih bila mršava. Ili manje debela. Govorim joj to. Ponavljam po ne znam koji put rečenicu da bih radije imala deset kila više ali ne bih bila rob lijeku. Hodala bih okolo, vježbala, pronašla neki drugi način kako da skinem te kile, ako je to ono što želi. I onda me presiječe: „Lako je tebi. Ti nikad nisi bila debela.“

Teško je ući u tuđe cipele

Ne mogu reći da nije u pravu. Nisam. Najviše što sam imala je bilo pet do sedam kg viška, ako i to. Ali, u svojoj glavi i zahvaljujući odgoju, okolini i standardima, nikad si nisam bila ni mršava. Čak ni onda kad sam stvarno bila toliko mršava da su me samo gramu i dani dijelili od anoreksije. I sad kad gledam fotografije iz tog perioda vidim sebe mršavu, izgladnjelu nehotice i osušenu. Nije mi to lijepo niti mi je to ikad bio cilj, dapače. Ali, i tada nisam vjerovala drugima da sam mršava. Nisam se takvom vidjela. Kao što ni kasnije ne bih vidjela u trenutku u kojem jesam fit da to zbilja jesam. Sad, kao i svako ljeto, ciklus ili pad/porast težine, govorim si da koliko sam glupa da onda nisam uživala i pokazivala noge. Jer ja gotovo nikad ne pokazujem noge, barem ne iznad koljena.

Strah me je debljine

Da. Nikad nisam bila fizički debela. U pravu je. Svakako se ne mogu mjeriti s njenih 30+ kilograma viška koje je više puta gubila i dobivala. Ne znam kako je to svjesno gladovati da bi gubio na težini jer bih ja gubila iscrpljivanjem na treninzima i stresom. Ali gladovala namjerno nisam nikad. Previše volim jesti. Jasno mi je da sam s te strane možda i blagoslovljena genetikom i/ili pukom srećom pa mi se do sad nije dogodilo da natučem tko zna koju kilažu. Unatoč tome i znanju, iskustvu i profesiji, oduvijek imam strah od debljine. Kako svoje, tako i tuđe. Znam, nije lijepo za čuti, ali tako je. Strah me debljine više od puno toga u životu. Iako znam što bih i kako da do iste dođe, ne bih se htjela naći u situaciji u kojoj su mnoge moje, pa i ova frendica. Da, isto tako znam da je to popravljivo i da ima u životu puno gorih i opasnijih stvari od toga svejedno si ju nikad, debljinu je l‘, ne bih htjela.

Moje emocije su moje

Ne znam je li taj strah s godinama splasnuo ili sam ga samo racionalizirala pa znam da je tu. Nekad sigurno nisam bila svjesna koliko me u mnogo toga koči. Koliko me oblikovao taj strah, utjecao na mnoge moje odluke i društvo oko mene.

Netko s problemom s debljinom će nakon ovog teksta sigurno reći da mi se nije do sad dogodilo ništa tragičnije u životu kad ovoliko dramim oko toga. I pogriješit će. Tragedija ima more, kao i lijepih stvari. No, po novom prihvaćam da gajim neke emocije koje su nekima nezamislive. Prigrljujem sve svoje emocije i strahove ma koliko se čak i meni čine smiješnima i neutemeljenima. Jer su moje i jedino kako ću preživjeti s njima je prepoznati ih i prihvatiti da su ok da su tu. Tako će možda i otići ili se promijeniti u nešto drugo. Narast ću, neću se bojati više. Vjerojatno već i jesam otkako sam shvatila čega se bojim.

Do idućeg puta, ok je ako se bojite nečega što je drugima smiješno. Ne sramite se vlastitih strahova i osjećaja.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.