Ana Kolar

 Privatni album
ne bih bila nigdje

Da sam po cijele dane čekala druge, propustila bih pola svog života...

Više puta u životu su mi rekli da nije dobro biti nestrpljiva i da se smirim dok čekam da se nešto dogodi, promijeni ili pomakne s mjesta. Iako s godinama češće i poslušam i primijenim taj savjet, neki dan sam počela razmišljati čega sve se ne bi dogodilo da sam čekala


Piše: Ana Kolar, autorica bloga Blogledalo


Jedna sam od onih ljudi, oduvijek bila, koja nije trebala nekog da je drži za ruku dok korača kroz život. Od banalnih stvari poput odlazaka u shopping do odlazaka na trening, u kino, u restoran. Još kao dijete nisu me zanimale aktivnosti koje su se odvijale u grupi, eventualno u paru (latino-američki i standard plesovi, npr.), ekipni sportovi (radije bih na tjelesnom trčala sprint nego igrala odbojku) niti bih se na klizanju držala s nekim za ruke jer ne samo da mi nije trebala ta vrsta potpore već sam je se bojala da ako zvizne ta druga osoba koju držim, kresnut ću i ja guzicom na led. Neka, radije padam sama. Nikad me nije bilo strah nečega novog, npr. nove frizure ili odjeće da bi za to trebala da i moja prijateljica isto to nosi ili ima. Još kao malo dijete stršala sam kao prst u oko na rođendanskim tulumima kad se ne bih igrala svega što igraju drugi već bih brijala svoje, plesala sama sa sobom, sjedila u kuhinji i pričala s mamom slavljenika/ce.


I tako prođe voz

Da sam čekala da uvijek i za svaku stvar u svom životu, svaki svoj interes imam društvo, ja danas ne bih bila fitness instruktor koji jesam već 15 godina. Bilo je to ljeto 2003. kad smo prijateljica i ja, začudo je išao netko sa mnom, krenule na aerobik. Ona je došla samo taj jedan put, nije joj se svidjelo, a ja sam par godina kasnije počela voditi treninge koji su mi obilježili kako privatni tako i poslovni put. Dakle, danas bi mi život bio potpuno drugačiji da sam otišla za njom jer se njoj nije svidjelo. Na klizanje bih išla možda par puta u životu, samo onda kad sam imala društvo, a znala sam čitave zime provesti na ledu Šalate. Svaki dan. Klizanje, rolanje, plesanje, treninzi… Sama jer dok ja dočekam da se sve posloži, prođe voz, udari sunce, led se otopi, a to si ne bih bila oprostila.

Ne znam koliko sam godina imala kad sam prvi put sama kupila kartu za kino i sama sjela i uživala. Mislim da sam bila tek punoljetna. Kazališne predstave, izložbe, hrana koju sam samo ja htjela jesti u tom terminu, sve to bih propustila da sam čekala da se netko zbroji, presvuče, našminka, uredi, ima slobodan dan ili večer.

Daleko od toga da na neke, i to mnoge, stvari i događaje nisam išla u paru ili u društvu, ali puno toga nekad i namjerno ne ponudim nikome jer bih to radije sama. Znam da će mi biti bolje ako sam s osobom koja stvarno želi vidjeti nekog autora ili neku monodramu, sa samom sobom, jer sam davnih dana naučila da mi nema ništa gore nego kad nekog tjeram da ide na nešto zbog mene. Čitavo vrijeme nekog događaja, jedenja u restoranu ili nedajbože putovanja osjetila bih da mi se zamjera jer to radi „zbog mene“, da ne uživa i da bi radije bio/la negdje drugdje. Pokvari mi sve osjećaje i na kraju nikome nije dobro. Rijetko se dogodi da sam poentirala i da je s druge strane na kraju oduševljenje i zahvalnost doživljenim.


Proputovala sam sama

Putovanja, ajme, koliko samo putovanja ne bi bilo da sam trebala nekog da ide sa mnom. Gotovo pola Italije sam proputovala sama unazad 13-14 godina, bila sama na Kubi, skoknula i do nekih bližih zemalja i gradova, najčešće bez pratnje i društva. I ponovila bih sve n puta, preporučila svakom, da barem jednom u životu ode negdje gdje nikoga ne pozna, sam/a na barem 5-6 dana. Ako im se, u što sumnjam, ne svidi, barem ima to iskustvo prekriženo s liste iskustava koje treba doživjeti prije smrti.

Neke poslove ne bih nikad radila, edukacije i fakultete upisala i završila da sam za to trebala nečije odobrenje ili podršku. Istinabog, neke sam savjete možda i trebala poslušati, no tu sam gdje jesam s masom iskustva u folderu „Sama ću“ na koje sam iznimno ponosna jer znam svoju startnu poziciju i koliko bi trenutni rezultat bio poražavajuć da sam čekala.

Da, za neke stvari, ljude i iskustva vrijedi biti strpljiv, svakako. Neke stvari su nepožurive i zato imaju drugačiju vrijednost, ali život ne valja čekati već ga treba živjeti. Ponekad i nestrpljiv, ishitren i pomalo lud da bi te doveo u mjesto gdje imaš dovoljno znanja i mudrosti da čekaš ono nepožurivo.

Do idućeg puta, sjedni sam/a u restoran i uživaj.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti na Facebooku i Instagramu.

Linker
07. lipanj 2024 22:21