Terapeutkinja objašnjava: kako neugodne emocije oblikuju našu snagu i samopouzdanje

Osjećati neugodne emocije zaista zna biti razorno i zastrašujuće, no kako bismo tek bili izgubljeni kad ne bismo imali dodira s njima. Kako bismo znali išta o sebi i svom odnosu s drugima?! Ne samo da nije realno već nije ni korisno s emocijama biti uvijek "u plusu". Čak ako znamo da nije moguće osjećati samo ugodne emocije, stalno biti ushićen, sretan, radostan, zahvalan, nekako priželjkujemo da one neugodne barem zatomimo, ne osjećamo ako su već tu. Iako znamo da gubitak nosi tugu, željeli bismo da postoji tableta koja će je utišati, umanjiti ili preobraziti. Kad nam kažu "sve je u tvojoj glavi", to baš i nije tako, ne pomaže nam okrivljavati sebe za nesposobnost glumljenja neke emocije nauštrb one koju zaista osjećamo. Nije realno sebe uvjeriti - nisi tužna, samo si gladna, samo ti je dosadno. Nisi tužna što se mama ne igra s tobom, budi zahvalna što je imaš.

Imenovanje emocija

Ono s čim većina muči muku je imenovanje emocija. Kad kažemo da se osjećamo loše, zapravo osjećamo puno toga. "Danas sam loše", može značiti da smo ljuti, ljuti na sebe, na partnera, na dijete, da smo razočarani, tužni, da se osjećamo bespomoćno… Jedan od načina na koji možemo uopće otkriti kako se osjećamo, ako nam to ne uspijeva samopromatranjem, zapisivanjem, opisivanjem, jest da sebe pitamo kakvu bismo akciju sad željeli poduzeti, imamo li ikakav poriv, neku želju da nešto učinimo. Ako, primjerice, kažemo da bismo voljeli nestati i nikad se ne vratiti, to može značiti da smo preplavljeni situacijom ili da smo u njoj bespomoćni. Ako bismo poželjeli "samu sebe udariti po glavi", to znači da smo jako ljuti na sebe. Ne moramo odmah poželjeti maskirati tu emociju.

Kad otkrijemo što zapravo osjećamo, kakav je to splet emocija, prvi je korak da ih prihvatimo. Da prihvatimo da smo sad ljuti, da smo sad tužni, da se sad brinemo. Nekad ćemo moći nešto napraviti u skladu s tom emocijom, npr. nazvati liječnika i dogovoriti pregled, a ponekad ćemo prihvatiti da nemamo kontrolu nad vanjskim stvarima i nastaviti živjeti usprkos emociji koju osjećamo. Mogu održati prezentaciju pred razredom iako me strah govoriti pred drugima. Mogu se prepustiti tugovanju zbog gubitka ljubimca, a da se ne bojim da će me to uništiti ako smjesta ne pobjegnem od te emocije. Naravno, kad je emocija jako intenzivna, treba odgoditi svaku reakciju. Ponekad je dovoljno pričekati nekoliko minuta, npr. u velikom bijesu ne treba govoriti. Kad smo jako tužni, treba se povući i plakati, tugovati. A kad intenzivna emocija prođe, npr. bijes, onda zapravo možemo birati svoju reakciju - što mi je bitno, što želim prenijeti, koju potrebu zadovoljiti. Anksioznost nam često govori da moramo reagirati odmah, jer ako ne reagiramo, sustav će se srušiti. No, anksioznost nije dobar savjetnik, nekad zaista treba otići u krevet ljut pa ujutro odreagirati.

Unutarnji dijalog

Ako nas je strah novoga, ne treba pak čekati da on prođe, nego promotriti svoje kapacitete koji će nam pomoći da se snađemo u toj promjeni, u tom novome, a onda unatoč strahu uđemo u to ako procijenimo da su nam kapaciteti dovoljni. Pod kapacitetima se misli na naše iskustvo, npr. prolazila sam i prije kroz slične izazove pa sam preživjela; osobine ličnosti, npr. uvijek se brzo dignem kad padnem, snalažljiva sam u sličnim situacijama; intelektualne resurse, npr. imam diplomu za ovo, govorim engleski; resurse u socijalnom okruženju, npr. imam podršku nekih ljudi, imam uzor u nekim ljudima na ovom području. Resursi su i naši talenti, npr. lako surađujem s ljudima ili dobro slušam, dobro pregovaram, imam određene kognitivne, motoričke ili neke druge talente, imam sposobnost da se stalno nadograđujem, uživam u tome, znam se sama utješiti, npr. mnogi su prošli kroz ovo i na kraju je sve dobro završilo.

Samopromatranje

Naravno da taj unutarnji dijalog nije uvijek ohrabrujući, pogotovo kad smo preplavljeni neugodnim emocijama. Tad se bude oni unutarnji glasovi koji mogu biti baš strašni. Mogu nam govoriti da nećemo uspjeti, da nismo vrijedni, da ćemo ostati zauvijek sami, da nam je tako i trebalo itd. No, tu je bitno što prije poduzeti tehnike prekidanja ovog negativnog unutrašnjeg govora. Trebamo se zapitati što bismo rekli dragom prijatelju ili djetetu u takvoj situaciji. Bismo li ga tako obezvrijedili da prolazi kroz prekid veze, gubitak posla, školskog neuspjeha? A onda trebamo sebi reći ili napisati ono što bismo zaista rekli tom prijatelju, kako bismo ga podržali. Pritom zaista treba biti blag prema sebi, jer nismo svi jaki na istom polju. Neki su ljudi otporniji kad se radi o školskom uspjehu ili poslu, ali brzo se raspadnu kad je riječ o ljudskim odnosima, npr. lako mi je imati sve petice u školi, ali kako upoznati djevojku. Kod nekih je obrnuto, ne mogu se pouzdati u sebe kad se radi o poslovnom ili akademskom uspjehu. A samopouzdanje znači "pouzdati se u sebe", samo ne možemo se jednako pouzdati u sebe na svakom području života. Čak se i odličan kuhar više pouzda u sebe kad kuha npr. tjesteninu, a s mesom može imati manje samopouzdanja. Netko se lako pouzda u sebe kad izađe u društvo da će se dobro zabaviti, upoznati ljude, ali nema samopouzdanja u šminkanju ili vožnji automobila. Potrebna nam je zaista jedna vrsta samopromatranja koja nam pomaže da razvijemo sebe te postanemo otporniji i ojačamo tamo gdje smo slabiji, možda čak baš koristeći resurse iz onog područja gdje jesmo jaki.

Koje uvjerenje čuči u pozadini

Treba prepoznati uvjerenje koje čuči iza te negativne emocije i manjka samopouzdanja jer o njemu ovisi emocionalni odgovor i ponašanje. Budući da vjerujem da sam nevrijedna ili bespomoćna, osjećat ću se depresivno i moje će ponašanje vjerojatno biti takvo da ću se povući ili još više sebe obezvrijediti. Kad otkrijemo koje je to temeljno uvjerenje iza naših negativnih misli, nije cilj odmah ga promijeniti jer i iskustvo nas uči i mijenja naša uvjerenja. Nekad ga je dovoljno samo malo olabaviti kako bismo posegnuli za nekim novim ponašanjem koje će donijeti drugačije iskustvo, drugačiju emociju te time automatski i poljuljati taj stav, npr. da sam bezvrijedna ili ružnija od drugih ili s manje životnih privilegija itd. Nekada to staro, ustajalo uvjerenje i ne možemo izbrisati, preduboko je, ali možemo dodati puno novih koja će ga umanjiti i razblažiti. Sigurno nećemo odmah povjerovati da smo vrijedni ljubavi ako smo cijeli život vjerovali da je moramo zaslužiti, ali malo-pomalo iskustva će nam pokazati da postoje ljudi koji nas vole i da nas se može voljeti. Važno je da mi sami vidimo korist od promjene tog osnovnog stava, da mi vidimo da se nešto mora promijeniti, ne naša majka, ne naša učiteljica ili partner. I tu se vraćamo na početak, a ta potreba i korist najčešće postane jasna kad doživimo neko neugodno iskustvo i počnemo se osjećati loše.