Savjetodavna terapeutkinja: Možemo biti dobri čak i s ‘lošim‘ osobinama. Ključ je u odluci kako ih koristiti

Razmišljati o polaritetu dobro-loše zapravo je pojednostavljeno crno-bijelo razmišljanje, razmišljanje iz bajke: vještica je zla, vila je dobra. A to je, ako malo bolje razmislimo, rijetkost u stvarnom životu. Primjerice, kada nismo marljivi, jesmo li takvi u svim područjima života ili samo kad treba učiti? Kada smo zavidni, osim što ta emocija može biti razorna za nas i druge, koliko puta nas je navela da zapnemo jače i osvijestimo što zapravo želimo i potrudimo se za to? Je li Mala sirena zaista morala ostati bez nogu? Za koga je ona bila dobra? Za princa ili za oca? Je li Pepeljuga odabrana zato što je ljepša, marljivija ili komunikativnija od svojih polusestara? Je li svaka maćeha zla?

Subjektivne kategorije

Dobro i loše često su vrlo subjektivne kategorije. Nešto što se smatra dobrim u jednoj obitelji ne mora se tako doživljavati u nekoj drugoj ili među djetetovim vršnjacima. Ako roditelj smatra da je ono dijete koje pospremi svaku večer svoju sobu dobro dijete, smatraju li ga zbog toga dobrim i njegovi vršnjaci? U nekim obiteljima se kompetitivnost među članovima i drugim osobama smatra lošom osobinom, dok druge obitelji potiču natjecateljski duh u djeci. Ohrabruju ih da pobijede i da se klone osrednjosti ili "gubitničkog mentaliteta" jer tako neće nikamo dospjeti. Neki smatraju sirovu iskrenost dobrom i zahvalni su onima koji im je pružaju, dok drugi to smatraju arogancijom. Majka koja je zaposlena za nekoga je sebična osoba, dok je za drugog sposobna i dobar primjer svojoj djeci. Ona koja ne radi lijena je, jer lako je biti samo doma s djecom.

Većina ljudi je sama po sebi motivirana da budu dobri, da ne naštete drugoj osobi. Ako bi naštetili drugome, znaju da bi ih i okolina kaznila ili na neki način odbacila pa su motivirani i ekstrinzično. Zato je nastojanje da "budemo dobri" uvijek pod utjecajem okoline u kojoj živimo - obitelji, škole, zajednice.

Emocije nisu ni dobre ni loše

Ako odnos dobar-loš proširimo na priču o emocijama, puno toga što bi ljudi mogli nazvati lošim u suštini nije loše. Loše je ljutiti se, čut ćemo kako ljudi kažu, no ljutnja je emocija kojom postavljamo granice, koja nam govori da se pred nečim ili nekim što narušava naše granice osjećamo bespomoćno. Zbog toga je odličan kompas da nas usmjeri kako možemo uzeti nešto u svoje ruke u ovoj situaciji. Emocija nije ponašanje. Smijemo osjećati ljutnju, ali to ne znači da ćemo učiniti nešto nasilno i loše jer smo ljuti. To što osjećamo ljutnju ne znači da smo loša osoba. Samo u kontekstu nekog ponašanja možemo govoriti o terminima dobar i loš. Prije bismo rekli da nije dobro to što neka osoba "ne osjeća ljutnju" - to bi značilo da nema osobnih granica, odnosno da ne zna što je dobro i loše za nju. Hoće li to moći dopustiti drugima? Je li ta osoba zaista dobra? Ako stalno ugađamo drugima, jesmo li samo nesebični ili smo pomalo i neautentični i manipulatori, jer se silno želimo svidjeti i kontrolirati tuđe mišljenje o nama? Jesmo li tada "dobra osoba"? Dijete često "zna" što mu se sviđa, a što ne, što je za njega u tom trenutku dobro, a što ne. Kad se realnost ne poklapa s tim, iskazat će ljutnju. Roditelj bi trebao priznati djetetu njegovu emociju, iako vjerojatno neće dopustiti neka ponašanja koja bi mogla proizaći iz djetetove ljutnje.

Odgurnuti od sebe

S druge strane, koliko god mi odgurivali od sebe sve što je loše, ustvari to i ne ide tako lako. Mi to možemo zanijekati, potisnuti, pokazati otpor - sve što vodi do toga da zapravo počnemo osjećati sram zbog toga. Sram što nešto osjećamo ili želimo, a tijekom adaptacije na život s drugima naučili smo da se toga i treba sramiti. No često upravo to što smo tako odgurnuli od sebe nađe druge kreativnije načine da se izrazi. Ljutnjom, osuđivanjem, zavišću, pogrešnim odlukama, lošim odnosima. Za koga je sve to dobro? Za nas? A što je s drugima? Ako mi sebi ne dopuštamo odmor, osuđivat ćemo sve one koji ljenčare i zabavljaju se. Ako mi sebi ne dajemo pohvalu ni za što osim za akademski uspjeh, osuđivat ćemo one kojima je možda bitan izgled. Tako nerijetko možemo i povrijediti druge - jer su drugačiji od onoga što mi mislimo kakva treba biti dobra osoba. I tako i sami postajemo manje dobri, odbijajući, povređujući i osuđujući. A još nam je lakše povjerovati u vlastitu dobrotu ako je naša pretpostavka i kulturno uvjetovana ili dobro prihvaćena u našem okruženju. Sve to vrlo nalikuje na onu izreku da je otrov nekad lijek, a lijek nekad otrov.

Naša je odluka

Svaka naša osobina ustvari ima potencijal i da bude dobra i da bude loša. Ambiciozna osoba može značiti nešto dobro, jer se unatoč preprekama trudi, ali može značiti i loše jer ne vidi ništa osim cilja pred sobom. To što smo nekad škrti može koristiti, a to što smo ponekad optimistični može i zaslijepiti. Jedini način da budemo dobri za sebe i druge jest da promotrimo koji to dio nas trenutačno nije dobar za nas i druge. Proučimo tog "zloćka" i vidimo kako on može igrati za nas i naš tim te se sprijateljiti s našim "dobricom" ili postati i sam "dobrica". O tome sami odlučujemo.

Moramo razumjeti i svoje "loše" osobine

Zapitajte se zašto je to "loše" ovdje i što nam želi reći. Tek tada možemo svjesno odlučiti hoćemo li to "loše" promijeniti ili ga prilagoditi situaciji. Ako smo danas lijeni, znači li to da se trebamo motivirati i krenuti na posao ili nam treba odmor da bismo krenuli? Ako smo zavidni onima koji se zabavljaju dok mi predano radimo samo ozbiljne stvari, valja se zapitati imamo li i mi želju za nečim zabavnim. Može li se to dvoje spojiti? Da mogu biti i dobar učenik i zabavan kolega, i dobra majka i ići na frizuru. I biti u odnosu i biti svoj. I imati prijatelja i katkad se s njim posvađati.

Netko tko u obitelji stalno pametuje i iznosi svoja mišljenja, voli se natjecati, možda je jednom bio okarakteriziran kao naporno dijete, za razliku od svoje mirne i suradljive sestre, možda je kao dijete bio posramljivan zbog toga, no kasnije možda nađe zanimanje u kojem će upravo zbog tih osobina koje je morao zanijekati postati vrlo uspješan. Netko tko je brzoplet možda ostvari odličnu karijeru tamo gdje treba donositi odluke bez puno razmišljanja, što se puno ljudi ne usudi. A u djetinjstvu je možda nailazio na neodobravanje ili čak kazne roditelja i učitelja. Osvijestivši svoje "loše", te osobe su mogle to i promijeniti - birati okolinu gdje ne moraju biti glasni ili kompetitivni, gdje ne moraju donositi brze odluke i tako promijeniti svoju "lošu" stranu, a mogle su i prihvatiti da mogu biti i glasne i dobre, i brzoplete i dobre.

Važno je da su tih osobina bile svjesne i da su odlučile kako iskoristiti njihov potencijal, umjesto da su ih samo smatrale lošim i sramotnim. Imaju sada moćan resurs i s njim su na dobrom putu da postanu "dobra" osoba. Možemo biti dobra osoba, čak i s ponekom "lošom" osobinom kad znamo kako se nositi s njom i kako doći do najboljeg mogućeg ishoda za sebe i druge.