SHUTTERSTOCK
neautentičnost

Poznajemo li se zaista ili su to maske?

Na prvu liniju obrane iznijet ćemo ono što nam pomaže da budemo sigurni u svijetu oko nas, a ostalo ćemo držati skriveno, često i nesvjesno

Piše: Armela Gradac, prof., savjetodavni terapeut za djecu i adolescente

Razmislite malo o tome što se događa kad se susretnemo s nekim, upoznamo, pokažemo drugoj osobi. Mislite li da nas ta osoba vidi baš onakve kakvi jesmo? Čak ako je to netko nama blizak. Nudimo li drugoj osobi ono što zaista mislimo, osjećamo i vjerujemo? Svojim nastavnicima, šefovima, kolegama, prijateljima, roditeljima. Čini se ipak da je taj proces takav da smo mi drugome poput platna, praznog, kao i oni nama, i da ono što oni misle o nama treba biti stvarno, to traže. Ako nije tako, osjećat ćemo se odbačeno i nesigurno. Ako druga osoba u nama traži da smo uspješni ili jaki, svaki put kad se rasplačemo ili pogriješimo, osjećat ćemo sram i odbačenost, a druga će se osoba osjećati izdano. Kako smo mogli biti to što oni nisu zamislili da mi jesmo? I kako je život težak da me nitko ne vidi i ne čuje onakvu kakva zaista jesam? Ukratko, uslijed tog procesa stavljamo maske koje najbolje prolaze. Primjerice, djevojka će u novoj okolini staviti masku tihe i sramežljive osobe te tako drugima poručiti: ne tražim puno, sa mnom je lako, nema potrebe da ste okrutni prema meni, nemojte me puno pitati, lako me voljeti. Ako sam srdit i agresivan mladić, dajem vam na znanje da se ne približavate, neranjiv sam i ne dam na sebe niti u sebe. Na prvu liniju obrane izložit ćemo ono što nam pomaže da budemo sigurni u svijetu oko nas, a ostalo ćemo držati skriveno, često i nesvjesno. Jer ovako smo sigurni da ćemo biti voljeni te manje posramljivani i povrijeđeni. A to valjda znači da su sve naše osobnosti uglavnom lažne. Te se "osobnosti" mogu prilagođavati ovisno o okolini. Jedno sam u školi, jedno na poslu, jedno s prijateljima, možda nekom bliskom pokažem i nešto iznutra, ali tada se izlažem i odbacivanju i povrijeđenosti.

KOLIKO SMO SVJESNI SEBE

To stvaranje "osobnosti" počelo je jako rano u djetinjstvu. Kada smo zanijekali i napustili pravoga sebe kako bi nam bilo lakše udovoljiti našim roditeljima i skrbnicima i udobrovoljiti ih. Pa tako, ako smo nekada davno osjetili bijes što mama nije pogledala naš crtež jer je kuhala ručak, a ona je rekla da smo nezahvalni jer ona se s nama stalno igra, dok neke mame provode puno manje vremena sa svojim djetetom, povjerovat ćemo kako je biti ljutit loše, a biti zahvalan dobro. Zahvalnost ćemo staviti negdje naprijed, na svoju fasadu, a bijes gurnuti duboko. Kao odrasli možemo se uhvatiti da govorimo "ja se rijetko ljutim", "ne volim srdite ljude", "ona se stalo nešto pjeni i buni"... Zapravo nismo ni svjesni samih sebe, mi smo hrpa kopija svojih uspjeha s drugim ljudima. Brižan, marljiv, pametan, perfekcionist, drag s ljudima, tih, ne gnjavi, uvijek spreman pomoći, može sa svima, u svemu vidi dobro, ambiciozan… Najteže je kad nismo svjesni da ono što je unutar nas nije odraz onog što pokazujemo prema van. Ako zapravo mrzimo matematiku, a trudimo se kao da je jako volimo, ako mrzimo posao koji radimo, a govorimo sebi da nitko ne voli svoj posao jer takva su vremena. Iznutra želim suprotno od onoga što prezentiram prema van. Zahvalna sam ocu što mi puno financijski pomaže, a ispod toga je puno ljutnje na njega koje nisam ni svjesna. Smješkam se nekoj osobi, zagrlim je u hodu, a mrzim je. Homoseksualac sam, a nikada to neću priznati, zavidna sam prijatelju, ali govorim mu "svaka čast što ti to možeš, ja to ne bih nikada mogla…" Ako smo svjesni tih dvaju svjetova, to je u redu, zapravo je nužno zbog socijalizacije. Ne bi bilo dobro reći nastavniku da ga mrzimo i da izgleda kao vampir, kao ni šefu niti susjedi. Problematično je kod ljudi koji nisu toga svjesni. Nekada dođu do toga u terapijskom procesu ili uslijed nekih ekstremnih događaja poput smrti bliske osobe, rođenja djeteta i slično.

Dođe do naše svijesti kako smo, primjerice, uvijek bili ljutiti na oca ili se nismo mogli više natjecati s uspješnom majkom, a mi smo tek prosječni. Da smo "loši", to nitko ne želi priznati ni sebi ni drugima. Iako u stvarnosti jesmo i dobri i loši, svi odreda u određenoj poziciji spektra, od tog nas priznanja koči dobro poznati mehanizam - sram. Sram je vrlo razoran jer ne zahvaća samo jednu dimenziju nas, primjerice da smo lijeni ili imamo ružan rukopis, nego cijelu osobu - ja sam nešto što ne valja. Ne kaže se bez razloga u našem jeziku kad nas je sram - "zemljo, otvori se", jer želimo nestati, ne jedna osobina, nego sve što je povezano s nama. No, katkad su posljedice naše neautentičnosti razornije od srama - težak život, posao koji mrzimo, partneri koje ne volimo, psihofizički simptomi. Rješenje je prihvatiti obje svoje strane. Ne moramo odmah uvoditi promjene, da se ne biste uspaničarili, treba samo biti svjestan. Svjesno znati da sam sada odglumila osmijeh iako osjećam zavist.

image
SHUTTERSTOCK

EMOCIJE KAO KOMPAS

Kad sljedeći put kažemo nekome: "Ti si tako sebičan, misliš samo na sebe", zapitajmo se što to branimo u sebi ovim napadom. Možda "to što mi činiš učinilo me nevidljivom i nepoštovanom". Možda je to onaj skriveni dio nas. Da sam uvijek nevidljiva i neuvažena, a ja to vidim kao tuđu sebičnost i bezobraštinu. Nećemo uvijek ići za svojim emocijama, to bi ipak bilo previše, ali neka nam one budu kompas - gdje smo, od čega se branimo i gdje se ograničavamo. Kad kažemo sebi "nitko me ne voli", što time prikrivamo? Svoj osjećaj nevrijednosti, ružnoće, nesuradljivosti… I na kraju, često se uopće ne vidimo objektivno! Zato nam se često događa da je nama jasno što se događa s nekim drugim puno ranije nego toj osobi. Vidimo da je drugom neugodno, da u njemu raste bijes, da je zaljubljen, nefokusiran. E, katkad je i drugima tako s nama. Potisnute emocije plasiramo na bezbroj načina. Zamislite da snimate film o sebi, "snimite" kako se smješkate, kamo gledate u nekoj situaciji, pogledajte se iz druge perspektive, svašta ćete vidjeti. Neka vam bliska osoba napiše pet vaših poželjnih, "dobrih" i nepoželjnih, "loših" osobina. Što kažete na taj popis?

Slavite li svoja postignuća bez sumnje u sebe

Psihologinje Pauline Rose Clance i Suzanne Imes još su prije gotovo pola stoljeća opisale sindrom varalice (engl. imposter syndrome), koji karakterizira sumnja u sebe unatoč visokim postignućima. Dr. Clance i sama je odrastala kao najmlađe od šestero braće i sestara te se unatoč dosljednim akademskim postignućima borila s nemilosrdnom sumnjom u sebe. Slično je proživljavala i Suzanne Imes te su se odvažile dublje istražiti fenomen. Njihova otkrića, prvi put objavljena u studiji iz 1978. godine, pokazala su dva različita obiteljska obrasca koja su često dovodila do ovog sindroma. U prvom obrascu žene su odrastale zasjenjene braćom i sestrama - iako su ih smatrali inteligentnima, članovi obitelji nazivali su ih i "osjetljivima", što je postalo plodno tlo za nicanje trajne sumnje u sebe. Drugi obrazac uključuje odgoj u kojem su te žene bile hvaljene kao zvijezde u svim aspektima života, a posebno se isticala njihova sposobnost postizanja savršenstva s lakoćom. Međutim, ta bi se iluzija razbila kad bi naišle na stvarna životna ograničenja te je to bila podloga za razvoj sindroma varalice.

FATALNE POSLJEDICE

Fenomenom su se bavili i znanstvenici. Sveobuhvatan pregled 62 studije sa 14.000 sudionika otkriva da je sindrom varalice sveprisutno i opipljivo iskustvo. Njegova pojavnost kreće se između devet i nevjerojatnih 82 posto, ovisno o kriterijima koji se koriste za njegovo definiranje. Iako se obično povezuje sa ženama s visokim postignućima, muškarci se također bore s njim. Logično je pretpostaviti da unutarnje sumnje dovode do pojačane motivacije i tjeraju nas da se istaknemo, ali znanstvene studije otkrivaju da je sindrom povezan s anksioznošću, depresijom i somatskim simptomima. U jednoj studiji provedenoj na srednjoškolcima lažni osjećaji bili su značajno povezani s poviješću prethodnih suicidalnih ideja, pokušaja samoubojstva i depresije. Roditelji imaju ključnu ulogu u oblikovanju uvjerenja svoje djece o sebi. Prenesene poruke (nenamjerno ili namjerno) mogu pojačati ili potkopati djetetov osjećaj vlastite vrijednosti. Poruke poput "pametni ljudi ne moraju učiti" ili "rođen si pametan" mogu se internalizirati i dovesti do lažnih osjećaja.

NISMO ROĐENI S MASKAMA

Tri su praktična razloga zašto bismo trebali skinuti te maske. Prvi je živjeti u skladu sa svojim potencijalom. Drugi razlog je olakšanje. Iscrpljujuće je živjeti neautentičan život. Treći razlog je ozdravljenje. Kada nosimo maske, kao da izrezujemo dio sebe, uskraćujući dijelove sebe kao nedostojne. Započnite s ovom jednostavnom vježbom: razmislite o negativnoj poruci koje ste se držali. Zapitajte se je li to istina. A ako nije, morate postaviti pitanja - zašto nosim tu poruku i što će se dogoditi ako je odbacim? Glavni rizik s kojim se suočavamo je reakcija okoline. Pokažemo li svoje pravo ja, svijet će reći: "Oh, to si samo ti." Ali biti samo ti je zapravo najbolja i najsavršenija stvar koja možeš biti. Kao što je Oscar Wilde rekao: "Budite svoji. Svi ostali su zauzeti."

Linker
17. lipanj 2024 20:28