Sa svih naslovnica vrišti vijest o muškarcu koji je upao u poznatu zagrebačku bolnicu s pištoljem. Kolege na poslu se pogledavaju, jedni šute, drugi komentiraju da je čovjek „pukao“, treći se brinu za osoblje bolnice i pacijente. Nikome nije svejedno, svi su doživjeli stanoviti šok.
Nekada su takvi naslovi stizali iz Amerike, rjeđe iz zapadnih dijelova Europe, a sada i sami svjedočimo tim situacijama.
Kako nam se dogodila tolika agresija u društvu i kada smo postali tako agresivni kao pojedinci.
Novo doba nosi nove izazove. Ne tako davno izašli smo iz rata i niti sami ne znamo koliko ljudi boluje od PTSP-a, koji uglavnom nije liječen, a koliko još ljudi ima razne psihičke bolesti ili poremećaje zbog kojih nikada nisu tražili stručnu pomoć. Stres koji se danima, tjednima, a nekada i godinama gomila u tijelu i psihi traži svoj put prema van.
Svakodnevne životne izazove svatko od nas procesuira na jedinstven način. Nitko nema isti kapacitet za nositi se s poslom, obitelji, financijama, karijerom, emocijama. Neki su ljudi stabilniji, dok su drugi puno ranjiviji, osjetljiviji i bez prave emocionalne podrške za sve izazove života.
Zamislimo osobu koja je kao mlada morala otići od kuće „trbuhom za kruhom“, koja se nije mogla školovati jer roditelji to nisu mogli platiti. Zamislimo li da je jedan od roditelja bio sklon alkoholu, pa čak i agresivan. U kakvoj je atmosferi odrastalo to dijete, koje je poruke ponijelo u život? S kojim uvjerenjima kreće u svoju avanturu života? Svijet je opasno mjesto, nemam podršku, sam sam, ništa i nigdje nije sigurno, samo su neka od mogućih uvjerenja.
Na to dolazi težak i slabo plaćen posao, žena i djeca, šef koji me ne razumije, malena plaća.
Kreće se s jednom pivicom, pa možda i dvije, tri..
Nelagodu u tijelu i u glavi naš zamišljeni muškarac rješava alkoholom, koji barem na kratko vrijeme odagna pritisak kojem nije dorastao, odagna tmurnu postavku života za čiju promjenu čovjek nema snage, a niti podrške.
U jednom od naših razgovora pokojni psihijatar dr. Robert Torre mi je više puta rekao kako je odrastanje u siromaštvu i alkoholizmu najjači okidač za razne psihičke bolesti i poremećaje.
Djeca iz takvih obitelji izrastu u ranjive ljude koji se teško nose sa životom.
Ne reagiramo svi jednako
Naravno, sada ćemo se svi prisjetiti primjera u kojima su ljudi napravili velike stvari iako su dolazili iz siromašnih ili agresivnih obitelji. Ima i takvih, ali to znači da je u njihovom odrastanju ipak bilo podrške u majci, baki, ocu, nekome od skrbnika. To također znači da su sami imali jaču strukturu i emotivnu podlogu da se izbore sa životom.
Neki će ljudi pred problemom posustati, drugi će se praviti da problem ne postoji, a treći će „napasti“ i doći do rješenja. To ovisi o našoj karakternoj strukturi, o emotivnim predispozicijama i osobnosti koja se gradi odrastanjem.
Ne reagiramo svi jednako, ali je važno ne osuđivati one koji posustanu. Pa čak niti one koji naprave štetu. Postoje duboki razlozi za njihove postupke i njima uz sankciju svakako treba i liječnička pomoć.
Na društvu je da na svim razinama primijete takve primjere i pruže im pomoć.
Život sa psihičkom bolesti nije nimalo lak, a jednako je i sa psihičkim poremećajima. Neshvaćanja sebe, ali i neshvaćanja okolnosti i ljudi oko sebe izaziva duboki sram i nelagodu kod bolesnih ljudi, makar u onim kratkim lucidnim stanjima.
„Ništa romantično nema u ludilu, ma o kojoj se dijagnozi radilo. Mjesto je to duboke boli i patnje“, rekao mi je dr. Robert Tore, pokušavajući dočarati svijet u kojem žive mentalno bolesni ljudi.
Važno je zato prepoznati naznake bolesti ili poremećaja kod sebe ili kod bliskih ljudi i pokušati naći način da im se pomogne.
Svaki put kada nam se čini da nam je nešto previše, kada gubimo živce, kada „puknemo“ u prometu, na partnera, djecu, šefa...zastanimo i zapitajmo sebe na što točno pucamo. Na koju emociju, na koje sjećanje, na koji osjećaj. Početak je to promatranja i razumijevanja sebe, ali i prvi korak u vođenju brige o vlastitom mentalnom zdravlju.