Prema onome koji će dobro otvoriti svoja čula bit će milostiv...

 SHUTTERSTOCK
Iz sjene

Je li Sudac, koji je vidljiv samo našim srcima, već među nama ili tek dolazi?

Kome će suditi taj nevidljivo vidljivi Sudac? Sudit će onima koji su u svoja djela utkali sadržaj straha, omalovažavanje, uvjetovanje, lažno predstavljanje, manipuliranje, insinuacije i degradacije

Je li moguće da postoje suci iz sjene? Itekako je. Kad samoprozvani nevidljivi počnu suditi po vlastitom izboru za vlastiti interes i to još prozovu humanošću tko će ih zaustaviti? Zaustavit će ih onaj pravi Sudac, onaj koji je doista nevidljiv našim očima, ali može postati vidljiv u našem srcu. A je li već među nama ili tek dolazi nije shodno nagađati, kada će ionako vrijeme pokazati pravu istinu, a istina uvijek testira čovjekova uvjerenja. Svatko će o tome iznijeti svoje mišljenje, a mišljenja su direktno vezana uz uvjerenja. Umna uvjerenja često prevare čovjeka. I to čovjeka upravo najviše boli… prevara samoga sebe. Pravi Sudac neće suditi onako kako smo mi zamislili ili doslovno onako kako je upisano u nekim knjigama. Koliko je u upisu vjerodostojnosti svatko će odlučiti sam nakon čitanja, jer izbor je slobodan barem što se povjerenja tiče napisanih riječi. Ni vlastitu umnu igru nije lako shvatiti, a kamoli kad se netko igra našim umom. A da je umna igra u pitanju nije više tajna i svi je osjećamo samo svatko na svoj način. Koliko je shvaćamo upitno je, jer umna ispranost i ispraznost čovjeka vidljiva je na svakom koraku.

Bijeg od istine

Opstanak kupujemo svim ponuđenim sredstvima što dokazuje kako smo često loši trgovci koji bježe od istine kao da ih proganja, a ne oslobađa. Pa ne možemo vječno biti u bijegu. Taj naš bijeg prekinut će Sudac. Kome će suditi taj nevidljivo vidljivi Sudac? Sudit će onima koji su u svoja djela utkali sadržaj straha, omalovažavanje, uvjetovanje, lažno predstavljanje, manipuliranje, insinuacije i degradacije. Ako očekujemo ostvarenje dolaska tog pravog Suca kako se spušta s nebesa obasjan svjetlošću poput svilene marame da bi nas zadivio svojim dolaskom onda smo na krivom putu. Ne samo da bi to bila nategnuta teorija, ali više od strane čovjeka, jer pravi Sudac uvijek dolazi skromnim rođenjem, bez ikakvih senzacija ili pompoznosti. I prvi put kad se pojavio, kad se rodio i počeo izvršavati i djelom i riječima ono zbog čega je došao prozvao se Sinom Čovječjim, jer je bio u odijelu ljudskosti. Ali ono što je nosio u sebi nadilazilo je ljudskost, poslužilo svrsi preobrazbe mnogih, nikako odjednom, već kroz vrijeme u kojem njegovo učenje do danas nije zaboravljeno.

Prepušteno savjesti

Sudac je došao tada vidjeti čovjeka, bez potraživanja ičega osim povjerenja prepoznavanja Njega samoga. Iako su ga jedni prihvatili, drugi odbacili, bez obzira što je pokazao i ljudske osobine, nije odustao do samoga kraja iako je znao što ga na kraju čega. Hoće li ikoga išta naučiti nije se brinuo. To je prepustio savjesti čovjeka. Doživio je poniženja, sramotu, zlostavljanja, fizičku i duševnu bol… koju je oprostio dok je krvario. Vlastiti spas izostavio je. Nevidljivo vidljivo teško je spojivo u ljudskom umu, zato što ih uvjerenja drugačije uvjeravaju. No kad bi uvjerenja proširili, tada bi otkrili tajnu duše u riječima osobe koja priča priče koje do tada nikad nisu izrečene, po čemu se izdvaja od ostalih ljudi. Tko takve priče podvede pod opasnost umjesto pod prosvjetljenje taj se zapravo boji kako će Sudac otkriti njegove grijehe, javno ga osramotiti zaboravljajući kako je to zapravo ljudska osobina, a ne Božja. Pravi Sudac nikog ne nagovara, ne vrši pritisak, nikog ne mijenja, nikom ne naređuje, jer je afinitet tog pravog Suca jednostavnost, a jednostavnost po ljudskom poimanju kompleksnija je od kompliciranosti i zato ju je teže i usvojiti. Taj Sudac ne izriče kazne nego nam želi dati na znanje kako nas jedino spoznaja može promijeniti čime mijenja i naš pojam postojanja. Želi nas naučiti kako su naši grijesi odraz ljudske dvojnosti, kombinacija suprotnosti.

Globalna izgubljenost

Pravi Sudac želi nas zapravo spasiti od vlastite, a time i globalne izgubljenosti pokazujući nam kako u suprotnosti pronaći sredinu, a sredina je uvijek riječ. Primjer koji nam uvijek olakšava shvaćanje je sljedeći: između pravde i nepravde spoznaja sredine je čekanje. Pojašnjenje: čovjek čeka hoće li pravda biti izvršena, a nepravda biti ispravljena. Takav Sudac želi nas upoznati što se krije kad se veo podigne. Tada je to otkrivenje što zapravo trebamo spoznati. Ako čovjek bolje upotrijebi svoje misli i kad se zamisli nad samim sobom te ukloni svoja ukorijenjena uvjerenja, vrlo brzo bi mogao spoznati da sve dosad učinjeno nije bilo usmjereno prema pravoj svrsi. Pali smo na ispitu, dobili negativnu ocjenu i sada smo na popravnom. Popravci nam oduzimaju to dragocjeno vrijeme i najveće bogatstvo, koje spoznamo tek kad ga više nemamo. Zamisao čovjeka razlikuje se od zamisli Suca. Mi vršimo dužnosti, a On izvršenja. Njemu ne treba mjesto jer on je posvuda, ali bez putovanja, jer njegova misao putuje neuhvatljivom brzinom, on je poput virtualnog rendgena, a što je najvažnije njega nitko ne može prevariti niti spriječiti u naumu koji je došao izvršiti. Čak ni naša tjelesna smrt.

Što je istinski grijeh?

Njega ne zanimaju svjetovna djelovanja nekog čovjeka, nego koliko je taj isti čovjek upotrijebio i svoj metafizički dio ili ga je potpuno zanemario. On poznaje čovjeka bolje nego što čovjek poznaje samoga sebe. On ne inzistira, On ne određuje pravila, On ne zaustavlja nikoga. On dopušta čovjeku da shvati ili ne shvati. Taj pravi Sudac vrlo jasno zna što smatra istinskim grijehom čovjeka. Prvo što bi rekao: ‘Pogriješio si prema sebi čovječe, jer se nisi bavio otkrivanjem sebe. Dok sebe nisi otkrio ili spoznao u potpunosti tko ti je dopustio da otkrivaš drugoga, da mu očitavaš bukvicu, da mu izigravaš profesora života?‘ I neće to biti sud, nego razgovor. Prema onome koji će dobro otvoriti svoja čula na tom razgovoru biti će milostiv, a na onoga koji će zatvoriti svoja čula djelovat će na način da takva osoba emotivno proživi sve što je drugome učinio. Stvara se novo doba i to ne od jučer, dugo to već traje… ali dok mi ljudi ne skinemo strah iz svojih očiju, doslovno ga ne iščupamo, mi niti ne možemo vidjeti ono što nam je toliko blizu. Mi se bojimo osude ljudi, a ne osude vidljivo nevidljivog Suca. Mi smo ti koji zbrkano prakticiramo život i Sudac će upravo zbog te zbrke raščistiti zrak, mnoge podići iz pepela, otpuhati dim koji nas guši, te nas odvojiti od želje da činimo zlo i sebi i drugima, izbaviti iz neznanja. Jer upravo nas neznanje potiče na zla djela. Ne otklonimo li neznanje svaki sljedeći dan mogao bi biti taj davno spominjani Sudnji dan čije značenje možda ipak ne prevodimo ispravno.

MISAO TJEDNA

Kad se život pretvori u alibi, čovjek se više ničeg ne libi

Linker
21. studeni 2024 05:43