Neki trenuci doslovno odrežu. Odrežu ljubav, bol, sjećanje, prkos, inat, ljutnju, prošlost. Šezdeset sekundi ranije, netko ti je bio cijeli svijet, a samo časak kasnije imaš osjećaj kao da između tebe i te osobe stoje ne jedan, nego tri svemira.
Čudna smo mi bića. Možemo beskrajno voljeti i može nam netko nedostajati danima, mjesecima, a onda u jednom trenu sve nestane, kao rukom odneseno. Zastaneš, zagledaš se u svoj odraz u ogledalu i tamo više ne možeš pronaći tragove čovjeka kojeg si voljela.
Tvoje lice više ne svjedoči o vama. Nema ga u očima, nema ga na usnama, ne osjećaš njegove poljupce ni dodire po vratu. Sve one slike vas, što su svega šezdeset sekundi prije, još uvijek bile kristalno jasne u tvom umu, odjednom počinju blijediti.
Film se odvrtio do kraja
Uvijek sam se pitala što to bude sa mnom da mogu u jednom trenutku za nekim izgarati, a u drugom odlučiti da ga zaboravljam? Što se to desi u mom umu da jednostavno prereže i nekog tko je bio bitan, jednostavno pospremi u neku ladicu, na nju stavi natpis - Iskustvo broj 2 859 126, kategorija - ljubav, čin peti i završi tu priču.
Ladica postoji. Sjećanja postoje, ali ta osoba više nema težinu. Ne boli u prsima. Ne bridi na usnama. Ne budi me noću i ne tjera suze da se skupljaju u očima. One suze koje se nikada ne razliju. One najbolnije.
I eto, 60 sekundi kasnije više ih nema. Više nijedna slika, nijedna poruka, nijedno sjećanje ne izaziva taj osjećaj. Bez drhtanja stisnem delete i cijela priča nestaje. Svi razgovori, sve poruke, sve fotke, video snimke, ma sve što smo ikada razmijenili, stane u jedan potez rukom i nestaje zauvijek.
Svega 60 sekundi ranije taj čin bio bi nezamisliv, bolio bi. Ovako je jednostavno gotovo. Nema nazad. Ništa više nije ostalo. Pomisao na to koliko god bila tužna, zapravo oslobađa. Više nismo robovi nekog odnosa koji je ionako završio.
Odjednom je um prazna stranica. Oslobođen tereta, spreman za nove stvari i nove pustolovine. Spreman uživati u glazbi koja nema prizvuk nostalgije. Spreman na smijeh i razgovore o malim, običnim stvarima.
On više nije tema. Njega više ne diramo. Pričamo o svemu. On više ne postoji.
Samo 60 sekundi ranije to bi se smatralo uvredom - ne spomenuti ga. Sada je to posve prirodno, a čak kad ga se netko od prijatelja sjeti, pa mu izgovori ime, to više ne boli. Ne trzneš se, zapravo se nasmiješiš, jer ispod onih bolnih uspomena koje su te trgale, sada su zaživjela lijepa sjećanja. Ona izmame osmijeh na lice i učine sve nekako još lakšim.
Nastupa život
Ljudi misle da je to sve nastupilo u toj jednoj tisućinki sekunde, ali zapravo je ona samo prirodna stvar, rezultat vremena koje je prošlo i milijun misli koje su se rojile glavom od prekida. Sve te misli su nas provele kroz šok i nevjericu, ljutnju, inat i tugu. Pomogle nam da oplačemo osobu i nedostajanje i osjećaj sreće koji smo imali s njom. I isto tako nas osvijestile da nam ne fali možda baš ta osoba, ne više, već emocija koju smo imali dok smo bili s njom. Emocija koja je ionako bila plod naše mašte, našeg uma, a ne odnosa.
Svi mi se zaljubljujemo u ono kako se osjećamo dok smo s nekim i ne shvaćamo da se tako dobro možemo osjećati i sami. Da smo zapravo mi kreatori svega toga, a ne netko drugi.
A vrijeme bude saveznik da opet shvatimo kako smo dovoljno dobri i kad nismo u paru, kako smo savršeni stroj satkan od uma, mišića i osjećaja koji ima sav alat koji mu treba za krojenje vlastite sreće.
Kad se ta spoznaja rodi, prestaje bol i nedostajanje.
60 sekundi kasnije mi smo opet svoji.
60 sekundi prije kraja ovog teksta on je bio čovjek za kojim sam čeznula. Sada je sjećanje u ladici broj 2 859 126.
Lijepo sjećanje. Lijepa uspomena i lijep dio mene kojem sam zahvalna što mi je pokazao da itekako opet mogu voljeti. I zbog kojeg znam što u životu želim. I koja je moja tetovaža. A nije bila nijedna od onih koje sam željela.
I sretno nam oboma. Gdje god nas putevi odveli. Sreli se jednom opet na ovoj životnoj stazi ili si samo na daljinu željeli sve najljepše.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....