Piše: Kruno Šunjić, integrativna tjelesno-orijentirana metoda • Centar za integrativni razvoj - škola za osobni razvoj i tjelesno-orijentiranu terapiju, Zagreb • www.cir.hr
Od samog rođenja, od prvog kontakta s vanjskim svijetom stvaramo pojam o sebi i o vanjskom svijetu. Na osnovu svih iskustava, tjelesnih osjeta, impresija, emocija, djelovanja faktora iz okoline, od temperature i svjetlosti do zvukova, dodira koje doživimo, glasova koje čujemo, vibracija i emocija koje struje oko nas, ... pletemo pojam "tko sam ja" i "kakav je svijet".
Taj proces stvaranja slike o sebi, o svijetu, formiranja stavova o raznim stvarima, određivanja emotivne naklonjenosti ili nenaklonjenosti nečemu može se na raznim razinama, u raznim područjima trenutnog interesa intenzivno odvijati prvih dvadeset do dvadeset pet godina našeg života, a i dalje se nastavlja nešto manjim intenzitetom.
Kroz sve to izgradimo sliku o sebi i o svijetu s kojom se identificiramo, naš "oklop", naša sigurnost. Iz osjećaja, iz tjelesnog osjeta, reakcije na okolinu, iz nečega prolaznog nastaje trajna emocija, stav, uvjerenje. Nastaje naš zaključak o nama i o svijetu za kojeg se u nekom trenutku vežemo i on postaje nepromjenjiv.
S tom predodžbom se toliko stopimo da ju prestajemo primjećivati, on postaje JA satkano od našeg tijela, emocija, misli, uvjerenja, stavova. Naša povijest, sve što smo osjetili i doživjeli, pretvorili smo u našu biologiju, naše tijelo i našu psihu.
Sigurno ste to doživjeli
To možda najjasnije možemo nekada vidjeti kod starih ljudi. Kada vidimo da se netko drži uvjerenja koje je nastalo možda još u njegovoj mladosti, pred sedamdesetak godina, i koje je možda u tom trenutku bilo logično, ali u trenutku dok promatramo djeluje kao kruti okvir za kojeg se osoba drži iz samo njoj poznatog razloga.
No kada bismo mogli sebe pogledati s odmakom, kada bismo mogli doživjeti sebe kao nekoga koga prvi puta vidimo i upoznajemo, vjerojatno bismo i kod sebe mogli vidjeti jednaku vrstu okvira za koji se držimo čak i tamo gdje nam nije dobro, gdje smo nezadovoljni i nesretni. Ali se ipak držimo.
Zašto?
Svaki puta kada neko iskustvo u nama stvori osjećaj nesigurnosti i straha i ne bude razriješeno, bilo time da nas netko izvana umiri i pruži osjećaj sigurnosti ili time da smo sposobni sami otresti taj osjećaj, udahnuti i osjetiti da je ipak sve u redu, da su ruke i noge na mjestu, da smo živi, neki komadić našeg iskustva ostane ukočen, zamrznut, ukruti se i postaje jedan od komadića koji na kraju tvore cijeli naš kruti okvir. A takva iskustva, kada osjetimo barem malo više straha nego što ga uspijemo razriješiti, svi doživimo tijekom života, neki manje, a neki i jako puno.
Kada pokušamo razbiti taj oklop kojim smo se pokušali zaštititi od zastrašujućih iskustava ono što je u njemu zamrznuto, strah, počinje se oslobađati. Počinjemo ga osjećati, a instinktivna reakcija na strah je povlačenje, stiskanje, zamrzavanje. Zbog toga je prirodno imati otpor prema promjeni ako je to promjena koja oslobađa zamrznuti strah.
Kada krenemo u to novo istraživanje i redefiniranje JA bitno je da to činimo s pozitivnom namjerom i pažnjom prema sebi kako bismo u to uložili sve svoje najbolje kvalitete - i nježnost, i brižnost, i odlučnost, i snagu i sve ostalo dobro što možemo osjetiti prema sebi kako bismo sve to ugradili u naše novo, a zapravo iskonsko JA.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....