Danas mi je došlo da vam pišem o temi sporosti. Meni je ova tema baš važna, možda se i netko od vas u ovom tekstu pronađe. Ili pak, ako ste po svojoj prirodi brzi, možda ćete prepoznati nekoga od svojih bližnjih i bolje ga razumjeti.
Prirodna sporost i nametnuta brzina
U puno stvari u životu prilično sam spora. Tako je oduvijek bilo - jednostavno mi za sve što radim treba puno vremena. Polako jedem, dugo se pakiram za put, kad dolaze gosti uvijek mi je premalo vremena da kako treba pospremim kuću, svoju knjigu sam pisala otprilike tri godine... Misli me upravo odnose do jednog davnog prizora u kojem kao mala djevojčica sjedim za drvenim stolom u našem prvom stanu u Zapruđu i polako na slamku ispijam mlijeko iz svoje šalice, a moja nona ne može doći k sebi koliko sam spora. Pa mi objašnjava neku primorsku varijantu poslovice "Kak pri jelu, tak pri delu" i usađuje mi jasan osjećaj da je sporost nešto jako loše.
I zaista, baš kao što se u vrijeme moje none u lukovačkom seoskom životu cijenila marljivost i djelotvornost, tako se i u današnjem svijetu oko nas cijeni prvenstveno brzina i efikasnost. Oni donose profit. Oni donose uspjeh. Oni donose dobru reputaciju. Pa sam se tako kroz život i ja nastojala ubrzati. U nekim stvarima sam u tome uspjela, ali u mnogima bi i dalje ipak prevagnuo moj urođeni spori tempo. Zbog kojega sam se svaki put iznova kudila.
No u proteklom tjednu sam odjednom otkrila jednu sasvim suprotnu perspektivu. Može li i sporost biti neka vrsta dara? Važnog dara? Je li to moguće?
Očima djeteta
Protekli smo tjedan suprug, brat i ja proveli u Opatiji s našom malom unučicom. Kako ona već puno priča i zaključuje, bila mi je velika radost provoditi vrijeme s tom veselom mudricom u šetnji ili na plaži. No primjerice, za šetnju koju bi odrasle osobe prešle za 20-ak minuta, nama dvjema je trebalo dva sata. Jer se mala djevojčica morala popeti na svaki zidić i stepenicu, pomirisati svaki cvjetić i sjesti na svaku klupicu. I tu sam u jednom trenutku odjednom spoznala tu novu perspektivu - da je sporost zapravo najljepši dar kojega možemo dati malom djetetu! Ni u jednom trenutku ju nisam požurivala, dopuštala sam joj da si uzme koliko god vremena joj je potrebno. I baš sam imala osjećaj da ju to usrećuje. Da joj daje osjećaj slobode i mira. I kreira prostor za njezinu radost. Sigurna sam da bi i mene bilo usrećilo da je nona jednostavno sa smiješkom sjedila pored mene dok sam ispijala ono svoje mlijeko.
Istinska prisutnost
Ali takav pristup nije ljekovit samo za djecu. U sporosti koju poklanjamo drugoj osobi se krije i istinska prisutnost s tom osobom. S njezinim tempom i s vremenom. S pomoću sporosti kao da kreiramo zajednički bezvremenski energetski balon u kojemu se i mi i ta osoba možemo opustiti i slijediti svoju unutarnju prirodu. A to nam je svima istinski potrebno, beskrajno dragocjeno, blagotvorno, umirujuće i rasterećujuće.
Uostalom, poznato je da je jedan od najboljih i najbržih načina da izađemo iz bilo kojeg stresnog stanja to da počnemo polako i duboko disati, da svoj dah umirimo i - usporimo. Da, jako je važno je da i samome sebi poklanjate taj čudesni dar sporosti – neki si to samo trebaju dopustiti, a neki drugi tek naučiti.
A ja - umjesto da se ljutim na sebe u situacijama kad primijetim da sam spora, ubuduće ću se jednostavno prisjetiti da je to moj poseban i istinski vrijedan dar.