Nakon odmora osjećala sam se još umornije, a sad mi je jasno i zašto

Vratila sam se nakon dva i pol tjedna s Kube i pala u depresiju. Jutrima sam se budila uplakana, a noćima sanjala one tamo boje, mirise i zvukove. Mislila sam da je to bilo zato što je to zemlja u kojoj je najniža stopa depresije na svijetu. Da mi je tamo bilo toliko lijepo da nikako nisam htjela natrag u učmalost svakodnevnog života. Bila sam samo djelomično u pravu.

Nedavno sam pročitala da je normalno da svi malo potonemo nakon godišnjeg odmora, gdje god on bio. To naše potonuće ili post-vacation blues pogađa više od polovice populacije i, ovisno o samom odmoru, ovisi i samo trajanje istoga. Logično, ako je odmor dulji, to nam je teže vratiti se u našu rutinu. Pogotovo ako je odmor bio ispunjen aktivnostima koje su nas punile.

Mogla sam se isključiti i samo biti

Doslovno mi se to i dogodilo na Kubi više nego ikad igdje drugdje. Tamo sam bila prisutna. Nisam koristila mobitel osim za povremene fotografije jer interneta na Kubi tada više nije bilo nego što ga je bilo. Znala sam to kad sam tamo otišla i, između ostalog, i to mi je pasalo pri odabiru destinacije. Mogla sam se isključiti i samo biti. Upijati. Uživati. Nije postojao ni posao ni obaveze. Nije bilo mojih ljudi jer sam otišla sama, nije bilo gotovo ničega i nikoga što me podsjećalo na moj život u Zagrebu. I trajalo je dulje od mojih uobičajenih nekoliko dana mora ili Italije. Bila sam stvarno loše vrativši se iz te lakoće bivanja u stvarnost koja uključuje nekoliko poslova, obaveze i ljude koji me sišu.

Post-vacay blues

Primijetila sam, saznavši za taj pojam post-vacay bluesa, da mi se slično pojavi svaki put nakon odlaska iz Zagreba i povratka u isti. Bez obzira odem li, kao ovog ljeta, na svega tri dana ili odem na dulje. Teško mi je vratiti se u rutinu nakon što sam tri dana samo hodala, disala i čitala knjige. Pred kraj puta postanem jako anksiozna jer je povratak blizu. A danima koji slijede gotovo da mrzim sve oko sebe i preispitujem svoje odluke, posao, navike…

I ne, nisam jedina kojoj se to događa, pogotovo ako je mjesto u životu u kojem jesmo „nesigurno“. Ako nismo zadovoljni onime što nas čeka kod kuće. No, nije samo to, doslovno se nešto događa s našim mozgom dok smo na odmoru. Kažu da se na odmoru, radeći aktivnosti za koje inače nemamo vremena i/ili mogućnosti, naš mozak preplavljuje dopaminom. Odmara se i zabavlja. Opušta. I onda, kad se vrati u fight-flight ili work mode (kuća-pos‘o po naški), odbija suradnju dok se ne navikne i uzrokuje nam to potonuće. Učini nas odmornima za vrijeme odmora, ali čim moramo natrag u svakodnevicu, nastupaju simptomi poput umora, bezvolje ili lošeg raspoloženja, slabog apetita, nesanice, čak i blage depresije. Obično traje svega nekoliko dana, ali ako smo dulje bili u stanju pumpanja dopaminom, moguće je da će nam i post-vacay blues trajati dulje i biti jačih simptoma.

Saznavši za ovo, malo mi je lakše. Sad znam da nije da ništa u mom životu ne valja i da je trava kod susjeda zelenija, nego naš mozak doslovno uvjetuje kako se osjećamo nakon odmora koji nas je isključio i napunio. Paradoksalno, nakon odmora taj isti mozak više od polovice nas učini još umornijima dok se ne vratimo na staro.

Do idućeg puta, nije nužno problem u vašem poslu i/ili gradu u kojem živite, lako je moguće da vaš vlastiti mozak samo sabotira. Na nekoliko dana.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.