Ne samo da se ne hvalimo pred drugima, nego se ni sami sebe ne sjetimo pohvaliti! Pa dokad više?

Želim vas nešto upitati - hvalite li se vi ponekad? I mislite li da je uopće u redu hvaliti se?

Samohvala je kod većine ljudi na listi nepoželjnih osobina, zar ne? Nitko ne voli hvalisavce. Pa je tako najsigurnije, da vas netko ne bi proglasio hvalisavcem, jako paziti da se slučajno negdje ne biste hvalili. Neki čak vjeruju da ako se nečim pohvale mogu prizvati lošu sreću.

"Neka te drugi hvale, nemoj ti!"- uobičajena je izreka.

Sve to skupa možda i ima nekog smisla no pri tom se događa i jedna jako loša popratna pojava. Naime, ta kolektivna odbojnost prema samohvali uzrokovala je da se ne usudimo ni sami sebe pohvaliti!

Obratite pažnju na svoje unutarnje dijaloge. Kako sa sobom svakodnevno razgovarate o sebi? Koliko često sebe korite i pokušavate promijeniti, nalazite si greške i ukazujete na podbačaje, a koliko često si čestitate i tapšate se po ramenu?

Dat ću vam jedan svoj primjer koji me upravo i ponukao na razmišljanje o ovoj temi.

Unutarnji dijalog

Nedavno sam kupila jedan sjajan novi software koji će mi biti izuzetno koristan u poslu. I zatim već danima savladavam sve njegove funkcije. No svako malo dok to radim mi u um dolaze riječi mnogih business savjetnika o tome kako ne bismo trebali trošiti vrijeme na stvari za koje nismo stručni, nego naći nekog drugog da to radi za nas. Bez obzira na to što nas (kao u ovom slučaju mene) i ove stvari također jako raduju. Iako taj savjet zaista 'drži vodu', ovdje vam želim skrenuti pažnju na svoj unutarnji dijalog - kako sam si automatski predbacivala, umjesto da vidim da tu ima i nešto za pohvalu. I tako sam se ja bavila softverom cijelo vrijeme s osjećajem da sam zbog toga neispravna poduzetnica i da bih se trebala po tom pitanju promijeniti, popraviti, ostaviti to i baviti se samo svojim core-businessom.

A onda mi je, nakon jednog velikog uspješno napravljenog koraka, došao sasvim drugačiji poriv. Počela sam si odjednom čestitati i tapšati se po ramenu. Baš mi je došlo. "Hej, Sanja, pa umjesto kuđenja, ti zapravo zaslužuješ jedan veliki bravo!"- rasvijetlilo mi se. - "Uspjela si sama sve shvatiti pomoću uputa - i povezati domenu i novu e-mail platformu, i napraviti novu malu webicu i ubaciti tečaj i napraviti svoj prvi funnel i povezati narudžbe s kalendarom...Ma baš si sposobna i pametna!"- sad sam već uživala smišljajući nove pohvalne riječi koje se baš ne sjećam da sam često slušala u djetinjstvu.

Nisu me baš puno hvalili, "da se ne pokvarim". Mama još tu i tamo i da, ali tata baš nikad.

Pa sam sada od gušta, tako sama sa sobom, do nemila "kvarila" samu sebe. Dopustila sam si da se do sita nahvalim. Ne znam jesam li to ikada do sada u životu učinila, toliko se ishvalila. Predivno je, vjerujte mi.

Zapravo, kad sami sebe pohvalimo, mi sebi šaljemo najljepšu riječ - hvala! Time ustvari zahvaljujemo samima sebi, dajemo si prekrasan poklon zahvalnosti. Poručujemo si da cijenimo to što za sebe činimo, da cijenimo svoj trud i napore. Poručujemo si da vrijedimo.

Pa evo odmah i za vas malog izazova - upravo u ovom trenutku zastanite i sami sebi recite:"Kako sam ja super! Divim se sebi što sam________________. I zahvaljujem si beskrajno. Bravo_____ (vaše ime)!"

I guštajte u tome.

Sanjine radionice i savjetovanja možete potražiti OVDJE.