Koliko ljubavi, poštovanja i ljubaznosti dajete samima sebi tijekom svakoga dana?

Ako ste već prije čitali moje kolumne, onda znate da jako volim rad dr. Joea Dispenze. Pa si tako primjerice u autu, kad god se vozim na nekim kraćim relacijama po gradu, puštam s YouTubea video-svjedočanstva njegovih polaznika. Kratka su i vrlo upečatljiva, često s opisom čudesnih iscjeljenja ili ostvarenja. Vrlo nadahnjujuća. A neki dan sam pak slušala njegov intervju na temu prenošenja djeci važnih životnih principa pa danas želim s vama podijeliti jedan dio koji mi se jako svidio.

- Nema smisla djeci govoriti nešto poput ‘tvoje misli kreiraju tvoju stvarnost‘, oni to neće razumjeti. Utjecaj misli i osjećaja treba im pokazati na način koji je njima blizak i dojmljiv - objasnio je dr. Joe. Zatim nam je opisao nešto što me podsjetilo na eksperimente dr. Masaru Emotoa s rižom, ali ovo je bilo još upečatljivije.

Kada biljci ne dajemo ljubav, ona vene. Isto je i s nama

SHUTTERSTOCK

Priča o biljci

Sa svojom kćeri dr. Joe je posadio tri zrna kukuruza u tri različite teglice. Zatim ju je uputio da kad god je ljuta, neka tu svoju ljutnju i nervozu istrese i izrazi na prvu teglicu. Kad god je vesela i puna ljubavi neka tu ljubav uputi i izrazi drugoj teglici. A na treću neka ne obraća pozornost.

Djevojčica je nekoliko puta ponovila taj eksperiment jer je bila zaprepaštena rezultatima. Iz teglice kojoj je davala ljubav uvijek bi brzo iznikla snažna i lijepa biljčica, sjajno se razvijajući, dok je istovremeno iz one na koju se ljutila biljka jedva rasla, tanka i slabašna, a u korijenju bi joj se pojavili crvi i nametnici. To je na djevojčicu ostavilo toliko snažan i slikovit dojam, da je počela budno paziti da i samoj sebi daje što više ljubavi. Pa bi tako primjerice svojem bratu, kad bi ju uporno zadirkivao, odgovorila:"Ne želim dopustiti da me razljutiš, u tome ne bi bilo ljubavi prema meni." - i ostala bi mirna. Ili je kao tinejdžerica znala reći prijateljici u telefonskom razgovoru: "Znaš, odlučila sam ne ići na taj party i umjesto toga ću raditi nešto što me istinski veseli."

Koliko se doista volimo?

Bilo bi jako dobro kad bi svi roditelji sa svojom djecom napravili takav eksperiment s biljčicama, zar ne? Čak i nama odraslima koji znamo puno o utjecaju misli i osjećaja na stvarnost oko nas i u nama, ponekad je potreban podsjetnik i konkretan primjer koji se ne zaboravlja.

U svakom slučaju, ja sam u danima nakon slušanja tog intervjua odjednom obraćala više pozornosti na to u čemu sam sve "loving to myself" (kako je to nazivala Dispenzina kćerka), a u kojima nisam. U najjednostavnijim dnevnim stvarima.

Primjerice, stavljajući u ladicu stroja za pranje rublja posljednje žlice praška iz kartonske kutije, zadovoljno sam se nasmiješila jer sam znala da imam već spremnu još jednu kutiju. Da, to što takve male kućne potrepštine kupujem tako da uvijek postoji rezerva je jednostavan čin "loving to myself" kojim samu sebe štedim od bilo kakve nervoze koja bi se pojavila kad bi u nekom trenutku nestalo sapuna, paste za zube, kuhinjskog papira ili bilo čega sličnog. Općenito, sve što napravim unaprijed i ne ostavljam za zadnji čas je ustvari vrlo lijepi čin ljubavi prema sebi.

Isti dan u garderobi mi je pao pogled na papir zalijepljen na bočnu stranicu ormara. „Pa da, i to!“- pomislila sam - „I taj popis svega što trebam ponijeti na putovanje, svaki put kad se pakiram oslobađa me stresa da ću nešto zaboraviti. I tim jednostavnim popisom samu sebe volim.

Takve male i svakodnevne stvari - primjerice ako uvijek navečer očistite kuhinju da bi vas ujutro dočekala čista, su baš nešto što je „loving to yourself“ i vrijedno ih je imati što više. Da biste bolje, ljepše i sigurnije rasli i cvjetali.

Pa kako i koliko vi činite male (i velike) lijepe stvari za sebe? Koliko ljubavi, poštovanja i ljubaznosti dajete samima sebi tijekom svakoga dana? Vrijedno je to zamijetiti, kao i trenutke kad činite suprotno. Pa se prisjetiti onih biljčica i sami sebe ispraviti.