Ignorirala sam signale tijela. Ta me je greška skupo stajala

Moja čudesna prijateljica iz djetinjstva Snješka i ja već godinama pohađamo tečaj salse u plesnom Salsa centru. Vode ga Tea i Hrvoje. Godinama smo bile na Teinim satovima, ali se nedavno naša grupa rasformirala pa smo sada kod Hrvoja. Tea nam je detaljno objašnjavala sve plesne figure, a kod Hrvoja nam je sad najzanimljivije kako nam nastoji prenijeti osjećaj salse. Pa nam je tako na prošlom satu rekao: "Mnogi od vas plešu kao da su stalno u fazi udaha - dižete se na prste, žurite, pomalo ste napeti. Pokušajte plesati kao da ste u fazi izdaha - spustite se niže, sa stopalima na podu, smireno, ležerno, bez žurbe." I tako smo svi prije sljedećih koraka izdahnuli, osjetili tu smirenost izdaha i tako sasvim drugačije plesali.

Ako se zaboravimo opustiti, tijelo će kad tad reći svoje

SHUTTERSTOCK

Kad zaboravimo na izdah

Pa me to potaknulo na razmišljanje o udahu i izdahu. Kako je udah poput metafore aktivnosti (i simpatičkog živčanog sustava), a izdah oslikava opuštanje i parasimpatički živčani sustav.

I iako postoje različite tehnike disanja, od kojih ste vjerujem mnoge i probali, u svakoj od njih je uvijek - udah i izdah (naravno), drugačije bi bilo nemoguće živjeti.

A ipak - ne pokušavamo li mnogi od nas živjeti stalno ‘udišući‘, kao da izdaha trebamo samo malo? A to je put ravno prema katastrofi.

Primijetili ste vjerojatno da neko vrijeme nije bilo mojih kolumni. Što se dogodilo? Previše ‘udisaja" odjednom.

Posložilo mi se tri tjedna neprestanih putovanja, no dopustila sam si tu naguranost misleći "ma mogu ja to" - odjuriti u Ameriku, tjedan dana Dispenze, doletjeti natrag, proslaviti Uskrs pa drugi dan za Francusku na ATL konferenciju (gdje su cijeli dani uvijek ispunjeni predavanjima i izletima) i još nakon toga nekoliko dana u Provansi kod jedne od sudionica. Svim tim stvarima sam se mjesecima unaprijed baš radovala, ali nisam računala na jednu nepredviđenu okolnost, a ta je da sam netom prije puta dobila jaku virozu s temperaturom i kašljem. Pa sam takva krenula na put. I zatim vukla virozu kroz sve te tjedne. Bilo bi mi bolje, pa bi se onda opet pogoršalo. U Francuskoj sam dva dana preležala u krevetu, ali onda opet krenula u ‘udisaje‘. Ti udisaji su hranili moj duh, ali je mojem tijelu bilo sve teže.

Važno je u svakom danu pronaći vrijeme za sebe, bez užurbanosti

SHUTTERSTOCK

Tijelo je reklo - stani!

A kad sam se konačno vratila kući, doslovno sam tri dana samo spavala, energija na nuli. Tijelo je reklo: "Potreban mi je jedan duuugački, dugački izdisaj i sada nemaš izbora!" I nakon toga sam se još danima oporavljala i dolazila k sebi. A inspiracije za pisanje nije bilo nigdje.

Da, baš kao što naše tijelo, da bismo mogli živjeti, mora skladno udisati i izdisati, tako i mi trebamo unijeti sklad između svoje aktivnosti i neaktivnosti, između akcije i opuštanja. I maknuti iz svoje glave bilo kakav osjećaj krivnje zbog opuštanja. To sada govorim vama, ali zapravo govorim sebi. No popravljam se - od kad sam se vratila kući baš pazim na dovoljno sna pa čak i po danu ako osjetim umor, legnem na pola sata. Vježbam ‘izdah‘. Vježbam više slušati kad mojem tijelu treba pauza. Vježbam se dati mu tu pauzu bez osjećaja krivnje.

A onu Hrvojevu rečenicu vezanu uz ples, možda bismo mogli prevesti i na život:

"Mnogi od vas ŽIVE kao da su stalno u fazi udaha - stalno ste u pokretu, žurite, pomalo ste napeti. Pokušajte ŽIVJETI kao da ste u fazi izdaha - više se opustite, uzemljite, pristupajte svemu smireno, ležerno, bez žurbe."