Na pučini

Gdje se najlakše pronalazi unutarnji mir?

Kad god vam život postane naporan, otputujte barem dan, dva u smireniji okoliš, prodišite, upijte mir i napunite ispražnjene baterije

Ovoga ljeta kamo god idem, nekako posebno zapažam mir. Ne znam dolazi li to s godinama ili zbog toga što sam imala niz napornih mjeseci ili pak kao potreba za nečim suprotnim od svakodnevice ove naše (gradske) civilizacije. Jednostavno zapažam mjesta u kojima osjećam mir. Osjećam tišinu. Opažam drugačiji, usporeniji život. I to mi se sviđa.

Otpuštanje napetosti svakodnevice u snazi prirode

Krajem lipnja bili smo na jedrilici. Jedrili smo i pristajali na Elafitskim otocima i kako smo odmicali od Dubrovnika prema sjeveru, na svakom sljedećem otoku nalazila sam još dublji i ukorjenjeniji mir. U malim zaseocima na Koločepu, u šetnji kroz gusti zeleni perivoj iz 19.stoljeća na Lopudu, u zalasku sunca na Šipanu dok se svjetlucavo odbijalo o sitne cvjetiće posute po putu i rumenilom bojalo ribarske mreže obješene da se suše uz obalu.

Ispod jednog drveta žena je prodavala krastavce i rajčice iz svog vrta. Dvoje staraca sjedilo je na klupici uz more i jednostavno promatralo valove. Ružičasti paperjasti cvjetovi akacije činili su ju nestvarno čarobnom, doimala se poput svetog drveta u "Avataru".

Ovdje se život činio nekako jednostavan, human, opipljiv. Na neki iskonski način životan. U skladu s prirodnim i našim unutarnjim ritmovima.

Nedavno sam pak provela dva dana u planinama i ponovno osjetila sličnu smirenost i ispunjenost. Vlasnici pansiona u kojem smo odsjeli lijegali su nakon zalaska sunca i zatim bi se na cijelu dolinu spustila mekana noćna tišina. Sve oko nas bilo je tamno, jedino su sjajne zvijezde blistale na bistrom nebu, otkrivajući obrise veličanstvenih planinskih vrhova. I opet taj iskonski mir. A kod ljudi koje smo sretali, dojam istinske ukorijenjenosti i neke jasne unutarnje snage.

A zatim, posjet prijateljima u Istri – u jednom minijaturnom selu, uz domaću večeru i priče o lokalnim dogodovštinama. Ljudi koji ovdje žive su topli, srdačni i nasmijani, ovdje se još rade tradicionalna kuharska natjecanja, važne su proslave, maškare, zajednička druženja mladih i starih. I među ovim kamenim kućicama vladao je osjećaj iskonskih vrijednosti života. Izašavši u malenu uličicu ponovno sam osluškivala tišinu u kojoj se čuo samo zvuk ćuka i promatrala mjesec koji je među brdima virio kroz tanku koprenu oblaka. I upijala osjećaj mira - blagotvoran, opuštajuć, ljekovit.

image
SHUTTERSTOCK

Svim mjestima koja sam vam opisala bilo je zajedničko nekoliko stvari.

Prvo - povezanost s prirodom - život u svakodnevnom neposrednom dodiru s prirodnim okolišem, bio u zagrljaju s morem, okružen snagom moćnih planina ili među pitomim brežuljcima. Udisanje čistog zraka, osluškivanje pulsa prirode, razmjena s tom prirodom. Takva svakodnevna povezanost daje čovjeku osjećaj snage i dubokog, smirenog zadovoljstva.

Drugo - međusobna povezanost. Iskustvo zajedništva. Kako svi ovi ljudi žive u malim mjestima, povezani su sa svima oko sebe i uvijek mogu računati na međusobnu pomoć, na to zajedništvo, na podršku.

I treće - radišnost, ali bez užurbanosti. Svi koje smo susretali imali su svoje poslove, koje su radili predano i marljivo, ali istovremeno su u svakom danu imali prostora za opuštanje, druženje, odmor poslije ručka i mala zadovoljstva.

Sve u svemu, moj je dojam da male zajednice koje još žive u povezanosti s prirodom i jedni s drugima, za sve nas kao primjeri i dalje čuvaju sve one vrijednosti koje su u životu najvažnije, a koje se u današnjem gradskom tempu sve više zaboravljaju. Kad god vam se učini da vam je život naporan i previše zahtjevan, provedite barem dan, dva u nekom ovakvom usporenijem okolišu. I upijte mira koliko god vam je potrebno. I saznanja da je takav opušteniji život moguć i za vas. Uvijek ga možete odabrati.

Linker
15. srpanj 2024 07:38