Piše: Goranka Jelinčić, stratego.hr
Na skali brige i njege o bolesnima demencija je na prvome mjestu po težini. Brinući se godinama o majci, naučila sam puno o vrijednostima o kojima nikada i ne razmišljamo. Uzimamo život zdravo za gotovo. Ali kada svjedočite kako osobnost i um voljene osobe nestaje u magli demencije, to promijeni i vas. Mislim nabolje. Često me pitaju kako to mogu izdržati. Ljubav i odanost jedino su uporište u svakodnevnoj borbi sa životom. Jer život ne staje zbog demencije. Svaki dan je novi izazov i nikada ne znate kako se obična, jednostavna situacija može zakomplicirati. Iz mojega iskustva ono što provjereno štiti od sloma živaca su "ružičaste naočale". U drami pronaći nešto smiješno, okrenuti nesreću u sreću. Prije bih pomislila kako su to prazne floskule. Ali, upravo to spašava gotovo svaku nemoguću situaciju.
Demencija mijenja i osjećaj boli
Majka je slomila ruku, a mene je uhvatila panika. Demencija mijenja i osjećaj boli i uopće svijest o samome događaju. Nekako smo došle do hitne pomoći. Odmah sam objasnila da je mama dementna kako bih u startu spriječila neugodnosti. Čekaonica puna ljudi, mama uopće ne zna što se događa. Liječnik nas prozove vrlo brzo i njemu šapnem da je mama dementna. On odmah promijeni način ophođenja i pita je što joj je. Zašto je ruka tako natečena? A ona ispali k'o iz topa: Znate, upiknula me osa. Doktor se nasmije i pita kako je bila velika ta strašna osa. Mama pokaže bome pozamašne centimetre. Liječnik izađe s nama van (što inače ne radi) i jako glasno pred svim ljudima kaže ostalim liječnicima: Dajte ovu gospođu koju je napala ogromna osa ODMAH obradite! Cijela čekaonica se počela smijati, sestre i doktori. Svi su na tren zaboravili na svoju bol. Mi smo bile ekspresno gotove. A moglo je biti i obratno. Zahvaljujući dobroj energiji, smijehu i pozitivi situacija je postala podnošljiva. Tada sam shvatila da se dementnoj osobi treba jednostavno pridružiti u njezinu svijetu. Jednako je važno poraditi i na empatiji i ustrajnosti u stvaranju emocionalne veze. Ima teških dana kada se raspoloženje mijenja od tuge do ljutnje, zbunjenosti, zabrinutosti… I tada se uvijek iznova pitam - da ja obolim od demencije, kako bih željela da se netko brine o meni. Voljela bih imati nekog anđela koji bi imao beskrajnog strpljenja, razumijevanja, u koga bih imala povjerenja. Netko tko bi slušao jedno te isto bez pogovora i sa smiješkom, ponavljao bezbroj puta istu rečenicu, kao "molim te, moraš skinuti pidžamu ili jedi, jedi…"
S demencijom treba živjeti, a ne patiti od nje
Izuzetno je važno znati i imati stalno na umu da se ne možete svađati s dementnim osobama. Za njih vrijede drukčija pravila komunikacije. Kada su uplašeni, agresivni, zbunjeni, ne prepoznaju vas, ne razumiju ni riječi - ne okrivljujte ih. Sve je to dio svakodnevice, međutim razgovor ne mora biti težak. Jedna stvar mora biti jasna: ne možemo vratiti ljude s demencijom u naš svijet! Umjesto toga, moramo promijeniti našu komunikaciju, pri čemu emocionalni oblici komunikacije postaju sve važniji. Primijetila sam da su zarazni signali govora tijela, mimike lica. Kada je majka na rubu suza iz meni nepoznatih razloga, ako se ja počnem smijati, ona se odmah preobrazi i prati moje reakcije. Na kraju se smijemo. Najbolje je kad je počnem škakljati. Raspoloženje se promijeni za 360 stupnjeva. Jednom sam pala i puknuo mi je mišić u potkoljenici, što mi je natjeralo suze na oči. Mama je sjela kraj mene, plakala sa mnom i gladila mi kosu. Majčinski osjećaj, izgleda, ni demencija ne može ubiti.