Najjednostavniji odgovor bio bi da se osjećamo nevrijedno jer nam u ranom djetinjstvu osnovne psihološke potrebe nisu bile zadovoljene. Zbog toga smo osjećali kako nismo vrijedni da se one zadovolje, a kako nismo vrijedni toga, morali smo nekako postati vrijedni, i to tako da se tih potreba odreknemo i kompenziramo ih nečim što bolje prolazi.
Prilagođavanje od djetinjstva
To prilagođavanje počinje od ranog djetinjstva, kad smo se morali prilagoditi roditelju da bismo preživjeli - i doslovno i u svom mentalnom prostoru, jer smo o njemu ovisili. Dijete će se često odreći ljutnje i pretvoriti je u zahvalnost, odreći će se onoga što želi radi roditeljskog prihvaćanja. Ponekad tako prođu i godine da možda nikad nitko nije prihvatio emociju tog djeteta, prihvatio ga da je dobro i vrijedno i kad nije udovoljilo roditeljskim zahtjevima. U isto vrijeme, imati emocionalno prisutne roditelje koji su s nama u našoj emociji i dopuštaju nam da osjećamo ono što osjećamo te nam pomažu regulirati emocije jedini je put da se osjećamo vrijedno. No, većina djece odraste samo s djelomično ispunjenim najosnovnijim psihološkim potrebama. Potrebe za autentičnošću, za ranjivošću, za pokazivanjem i vrednovanjem emocija, misli i stavova osnovne su psihološke potrebe, no tako rijetko ispunjene. Upravo će zbog toga djeca reći da se ne osjećaju voljeno, a roditelji će se možda pitati kako je to moguće. I obje će strane na neki način biti u pravu. Unutar toga da se ne osjećamo voljeno nalazi se čitav skup emocija koje dovode do toga da se kao odrasli ljudi ne osjećamo da nas netko zaista čuje, vidi, prihvaća i cijeni. A pogotovo mi sebe sami.
Različiti su oblici osjećaja nevrijednosti - od toga da nismo vrijedni da budemo voljeni pa pristajemo na vrlo nezadovoljavajuće odnose do toga da nismo vrijedni da budemo akademski ili profesionalno priznati pa se zadržavamo na poslovima koje ne volimo, da nismo vrijedni da zarađujemo novac jer se nismo dovoljno naradili, da nismo vrijedni biti primijećeni i poštovani jer nismo dovoljno lijepi, nismo vrijedni djetetu postaviti granice jer nismo dovoljno dobri roditelji, da moramo puno pričati o sebi kako bismo se povezali s drugom osobom jer nas bez toga nema što povezati, da moramo puno skrivati, puno kompenzirati jer nešto naše svakako ne valja...
Ponekad si čak stvorimo potpuno novu masku koja sa svojim osobinama zaslužuje da je se vidi, čuje i voli. Ona zaslužuje pustiti svoj glas, što ona prava ne bi smjela. Da su vjerovali da smo zaista dobri i vrijedni, roditelji bi nam bili dali to prihvaćanje, pa se sada iznutra zapravo podijelimo - na onu osobu koja će sigurno zaslužiti ljubav i prihvaćanje i pravoga sebe kojeg je bolje ne pokazivati. Tako stvaramo rascjep ili ranu unutar sebe. I negdje iznutra smo jako tužni i ljutiti zbog toga što smo izgubili taj dio sebe, a kojiput i ne znamo da smo ga izgubili jer se poistovjećujemo sa svojom prezentacijom izvana. No, često ćemo osjećati da nešto nije kako treba, ljutnju, tugu, anksioznost, ovisnost, glad za vanjskom potvrdom, perfekcionizam, punit ćemo tu prazninu ocjenama, diplomama, ugađanjem drugome, savršenim izgledom, manipuliranjem, varanjem, hranom.
Skidanje okova
A onda dođe točka kad se umorimo od zatupljivanja sebe hranom, moći, postignućima, društvenim medijima itd. Nešto vrišti iz nas da počnemo oporavljati onaj stari dio. Možda taj alarm zazvuči kao nešto bolno i negativno, kao neki simptom ili tjelesna bolest, a možda naiđemo na osobu koja neće pobjeći od nas kad joj pokažemo neki mali dio iznutra. I tada osjetimo nešto kao "to je to". Nakon toliko internaliziranih okova unutar nas koji su nas držali neuvaženima, shvaćamo da smo jedina osoba koja se za to može sada pobrinuti. Ne tjerajte sebe na brze i nasilne procese, vježbajte dosljedno kao što jačate mišiće. Otvorite neki manji dio i krenite s prihvaćanjem i izlaganjem.
Koje potrebe nisu zadovoljene
Potreba za ljubavlju i bliskošću potreba je da nas drugi vidi, čuje, utješi, odgovori na poziv, zagrli, prizna našu bol. Kad nije zadovoljena, mozak će preuveličati taj nedostatak jer je potreba zaista bazična i dira u naše najranije povrede te ćemo u krizi pokazivati ekstremno zahtjevna ponašanja kako bi se ta potreba zadovoljila, a da te potrebe uopće nismo svjesni. Mislit ćemo da "istjerujemo pravdu", da "komuniciramo", da smo "praktični". Ako je par razdvojen nekoliko dana, jedan partner može se osjetiti nepovezano, odvojeno, nedovoljno blisko. I što je prvi i najlakši način da zadovolji tu potrebu? Mozak će reći - svađa! Druga će se osoba zbog naše vanjske manifestacije onoga što osjećamo iznutra osjećati nevoljeno, jer kako nekog može naljutiti tako mala stvar, mora da me ne voli dovoljno. Oboje postaju još manje bliski, a sve se više počinju osjećati kao da nisu dovoljno vrijedni.
Ako imamo izrazitu potrebu za sigurnošću - to može biti potreba za sigurnom vezom, ali i za strukturom, redom, financijskom stabilnošću, jasnom komunikacijom, garancijom da će nešto biti obavljeno, i u nekom je trenu ta sigurnost ugrožena, npr. zbog selidbe, razvoda, partnera drugačijeg temperamenta, dolaskom djeteta, bilo čime što zahtijeva prilagodbu, počinjemo kontrolirati ljude i situacije i eto nas još dalje od drugih nego što smo ikada bili. A to je nastalo iz kaosa s kojim se nismo znali nositi kao mali, kad bismo se osjetili napušteno tijekom neke prilagodbe, polaska u vrtić, školu, razvoda roditelja, rođenja mlađeg brata ili sestre. Osjetit ćemo to kao da nas ne uvažava vozač koji nam je oduzeo prednost i možda reagirati ljutnjom ili agresijom - jer, naravno, nepoštovanje boli.