Ono što će se vjerojatno dogoditi je da će zaista većina ljudi tražiti jeftina rješenja i da neće pretjerano tratiti vrijeme kako da pronađu način za poboljšanje prehrambenih navika

 SHUTTERSTOCK
u čemu je kvaka

Zašto me ovo poskupljenje nije pretjerano pogodilo? I ne, nije razlog to što sebi mogu priuštiti sve što hoću, jer ne mogu i vrlo malo ljudi to može

Puno je lakše slegnuti ramenima i reći “što je tu je” nego početi misliti i planirati

Nedavno sam dobila upit o tome kako će poskupljenja hrane generalno utjecati na kvalitetu prehrane populacije. Moram priznati da sam pomalo ostala zatečena s takvim pitanjem i da do tog trenutka nisam razmišljala o tom potencijalnom problemu.

Razlog zbog kojeg do sada nisam vodila računa o toj temi je zapravo vrlo jednostavan. Analiza kupovanja namirnica u mom domaćinstvu: uđem u trgovinu, idem na točno određene police, spremim artikle u košaru, odem na blagajnu i izađem. U najsporijoj verziji to traje 20 minuta, a ne 10 minuta. Razlika je isključivo u tome je li na kasi gužva ili ne.

Nije da nisam primijetila da je do poskupljenja došlo, ali s druge strane tih nekih par posto nije nešto na što se nisam pripremila od trenutka od kada su najavili konverziju valute u Euro. Vjerojatno sada mislite kako sam nešto krivo spojila i kako to nema veze s pitanjem s početka, ali ako malo detaljnije objasnim vidjet ćete da ima. Naime, iskustvo naših najbližih susjeda trebalo nas je naučiti i pripremiti da će do poskupljenja neminovno doći prelaskom na korištenje Eura kao univerzalne naplatne valute. Slušala sam i prije zašto je to tako, ali nisam veliku pažnju usmjerila prema tome. Ono što sam čula je Euro = poskupljenje.

Međutim, kod nas su poskupljenja došla ranije; rat, covid, svašta nešto. Razlozi su u konačnici, nama malim ljudima, zaista nebitni. Poskupljenje je poskupljenje i litra ulja više ne košta 14 kn nego 22 kn i to je ono bitno. Meso je značajnije skuplje i još ga ni ne možemo nabaviti u dovoljnoj količini, pogotovo u srcu sezone kada su svu prednost oduzeli ugostitelji i potrebe turista. Jaja će se uskoro prodavati po 3 kn po komadu (iako to već ulazi u sferu profiterstva), a više manje svi industrijski (globalno ekonomski ovisni) proizvodi su već dostigli nebeske razmjere.


Poskupljenje i kvaliteta prehrane

Naravno da se moramo zapitati hoće li nam se još više pogoršati nacionalne prehrambene navike i hoće li ljudi sve više posezati za jeftinim prehrambenim rješenjima koja su nutritivno prazna, a energetski bogata. Sad kao i uvijek moramo posegnuti u dublje sociološke slojeve i pokušati shvatiti što nam je činiti.

Ako ne upregnemo mozak i ne budemo htjeli razmišljati, nego budemo koristili izlike kako je sve poskupjelo i kako nemamo izbora, naravno da nećemo pronaći rješenje. Vratit ću se na misao kako mene to poskupljenje nije pretjerano pogodilo. Ne toliko da moram mijenjati prehrambene navike moje obitelji. I ne, nije razlog to što sebi mogu priuštiti sve što hoću, jer ne mogu i vrlo malo ljudi to može. Razlog je taj što svakodnevno promišljam o kvaliteti i vrsti hrane koju stavljam u svoju košaricu. Industrijske prerađevine ne koristim, kruh pečem, ulje trošim malo i nikako.

Nemam otpada zbog pretrpavanja hladnjaka i smočnice viškovima, nemam zaliha vrećica, kutijica i pakiranja, nemam konzervi, a u ledu mi je smrznuta domaća piletina koju sam kupila onda kada sam imala priliku domoći se dobrih komada, smrznute kozice koje sam ugrabila u količini od nekoliko kilograma kada sam u Makarskoj slučajno naišla na ribarnicu (iako mi je kupovina kozica u tom trenutku bila zadnja na pameti i okrenula sam čitav plan tog dana kako bi ih pravilo skladištila kod prijateljice dok se napokon ne uputim kući), smrznuta salsa od domaćih rajčica kojih sam lani kupila 20 kg isto u trenutku kada sam za to imala priliku te gomila povrtnog i ribljeg temeljca kojeg sam skupljala čitavu godinu. Imam nešto preostale domaće junetine koju ću uskoro potrošiti i neću kupovati novu dok mi se netko ne javi i pita me trebam li domaćeg mesa.

Jednostavno, nećemo je jesti pa premda se nitko više ne javio. Ima srdela, lokardi, trlja. Doći će netko s kakvom tunom “na brzinu” po nekoj razumnoj cijeni, a ako se to i ne dogodi ima graha, graška, slanutka, leće, mrkve, krumpira, blitve, špinata, tikvica, balancani. Brine me malo cijena kefira, mlijeka i jaja, maslac sam ionako srezala nakon što je otišao na 25 kn za 250 g, a moram priznati da mi se ništa nije lose zbog toga dogodilo. Kupim ga na pazaru kada imam vremena prošetati, cijena je skroz pristojna, a ukusnije je bar duplo ako ne i više.

Vino kupim domaće bijelo od moje teta Mire, ne smijem vam reći cijenu jer meni sigurno da malo jeftinije, a vjerujte mi da se može mjeriti sa svim vrhunskim hrvatskim brendovima. Strani ionako nikada ni nisu bili u konkurenciji. Svinjetina je pak Žumberačka, što sušena što svježa. Ni to ne smijem napisati cijenu jer ćete mi reći da lažem. U obitelji u kojoj se vodi računa o kvaliteti i probiru hrane razlozi za brigu hoće li poskupljenje utjecati na kvalitetu prehrane ne postoje. Postoje samo razlozi za brigu o tome kako ćemo pratiti poskupljenje. Tu je zaista riječ o prioritetima, a hrana je kod nas visoko na ljestvici i nema tog razloga zbog čega će na istoj pasti.


Jeftina rješenja

Ono što će se vjerojatno dogoditi je da će zaista većina ljudi tražiti jeftina rješenja i da neće pretjerano tratiti vrijeme kako da pronađu način za poboljšanje prehrambenih navika te će ovu situaciju dobrano iskoristiti kao alibi za svoje ionako loše navike. Kupovat će se na akcijama 3+1 što je normalno i očekivano. S druge strane, jeste li promišljali kako to da mahune nisu na akciji 3+1, ili mlijeko, ili pak grašak, možda lubenica, blitva ili rajčica? Naravno da nisu kada je za njima mala potražnja. Na akciji je smoki, čips, Coca-Cola skoro uvijek kao i pivo, sladoledi, namazi i sl. Hrana koju nikada ni jedan nutricionist ne bi preporučio.

S druge strane neka poskupljenja su zaista smiješna. Čak i meni koja o globalnoj ekonomiji znam malo. Maslac je 25 kuna. Ok, recimo da je to s nekim opravdanim razlogom (ne znam kojim ali eto, vjerujemo proizvođačima). Opet, svaki dan možete pronaći trgovački lanac u kojem je maslac na akciji po 15 ili 17 kn? Pa kako je to moguće? To je skoro 10 kn razlike. Kako je moguće da se odjednom proizvođaču isplati toliko spustiti cijenu? I to nije jednom mjesečno pa eto, rješavamo se zaliha nego doslovno svaki dan drugi trgovački lanac ima akciju tih razmjera. Dakle, vrlo jednostavnom analizom dolazimo do zaključka da nas dobrano zafrkavaju i da moramo početi misliti, ako želimo sebi pomoći.

Ako budemo samo stihijski živjeli po principu “go with a flow” ne možemo ništa bolje ni očekivati od toga da ćemo uskoro biti robovi na svim poljima. Počevši od robovanja lošem zdravlju pa nadalje preko svih ostalih društvenih aspekata. Puno je toga u našim rukama, ali nikako ne želimo to prihvatiti. Upravo je takva situacija i s prehrambenim odabirom. Možda nam je ovo odlična prilika da se napokon počnemo baviti s tom dugo odgađanom temom što i kako jesti. Možda neki od nas od ovoga napokon zdravstveno profitiraju i pametnim planiranjem i praćenjem uputa pravilnog prehrambenog ponašanja, dođu do svojih željenih ciljeva, tko zna, razni ishodi su mogući. Kako oni da će sve otići i završiti naopako do onih da će se sve popraviti i biti značajno bolje.


Što znači pravilno jesti?

Pa da ponovimo po tko zna koji put što to znači pravilno jesti. Prvo pravilo je da se svi obroci pripremaju, a sastojci kupuju. Da se ne stvaraju zalihe nečega što ćemo na brzinu pojesti kada osjetimo glad jer se glad prevenira, a ne dopušta joj se da se razbukta. Da u kući ili stanu nemamo zalihe grickalica, čokolada, bombona, keksa i gaziranih napitaka jer to nikome ne treba i ne postoji niti jedan fiziološki ni metabolički razlog zašto bi se ta hrana trošila osim da se u njoj “gušta” i da se na nju nepotrebno troše novci i puni nečija blagajna.

Da meso ne mora nužno biti zastupljeno u svakodnevnoj prehrani, a kamoli više puta na dan. Da je ulje hrana koja služi za pripremu hrane, a ne da se hrana u njoj priprema. Da peciva u pekari nisu potreba nego rješenje kada se niste dobro isplanirali. Da voće, povrće, mahunarke, ribu, orašaste plodove i fermentirane mliječne proizvode trebamo jesti svaki dan, i to više puta na dan (to je ono čega nema na akciji). Da je sok moderna izmišljotina osim ako ga ne pripremimo od svježe cijeđenog voća u vlastitom sokovniku ili koristimo kao domaće ukuhani sirup od višnje ili limuna (u tom slučaju čak ni šećer nije naodmet).

Da se keksi rade kod kuće isto kao što se može peći i kruh i palačinke. Palačinke ne moraju biti s Nutellom samo zato što je ona fina već mogu biti s domaćim džemom zato što je on fin i prepun nutritivno vrijednih sastojaka. Da je blitva s kuhanim jajem večera puno puta bolje i prikladnija od sendviča s paštetom ili naručene pizze. Mogla bi nabrajati do sutra, ali neću.

Vjerujem da ste pomalo zatečeni mojim razmišljanjem i rješenjima. Puno je lakše slegnuti ramenima i reći “što je tu je” nego početi misliti i planirati. Shvatimo li ovu lošu ekonomsku situaciju kao potencijalni spas i počnemo li više planirati i kupovati ciljano, možda se i dosjetimo da je OK češće voziti bicikl jer ćemo time i više vježbati te uštedjeti ozbiljne novce umjesto da točimo preskupo gorivo, barem za kraće gradske rute. Ili ćemo dan završiti na terasi, praznog novčanika, zaduženi, s cigaretom u ustima i pivom s akcije, prigovarajući o teškoći života?

Sve je na nama…

Linker
22. studeni 2024 00:14