Zaključavaju svoju djecu i snimaju ih kako plaču! Ovaj suludi trend ledi mi krv u žilama

Zamisli, jedva si ju dočekala . Od prve snimke na UZV do prvih udaraca ispod kože trbuha, do prvog plača i prvog stiska malim prstićima oko tvojeg kažiprsta. Tvoju bebu. Onu za koju si možda pomislila da se nikad neće dogoditi ili si do nje došla trnovitim, potpomognutim putem. Možda je stigla i slučajno, ali nakon devet mjeseci napokon je tu i sad je, s jedno godinu ili dvije starosti, plašiš i izruguješ po internetu? Da, bacaš joj na lice krišku sira ili razbijaš jaje. Ili, ako pratiš baš najnoviji trend, onda je zaključaš u sobu s upaljenom kamerom i smiješ se iza vrata dok ona umire od straha. Da, sve to je danas i više nego aktualno, da ne kažem popularno. U zadnjem trendu s jedne od najvećih društvenih mreža, malenu djecu, većinom toddlere, zaključavaju u sobe zbog šale i lajkova. Nisam imala hrabrosti pogledati nijedan video od početka do kraja. Ni hrabrosti ni želuca.

Zašto je netko uopće došao na ovakvu suludu ideju?

Danima pokušavam shvatiti kako je i zašto uopće netko došao na tu ideju. Zašto je nekome to smiješno. Zašto tisuće ljudi to gleda i rekreira bez imalo zadrške i pomisli da to baš i nije najzdravije za tu djecu? Bez obzira jesu li to sami roditelji ili odrasle osobe koje ih u tom trenutku čuvaju (vidim često da su tetke, op. a.), pomisao da svjesno idem preplašiti dijete i izigrati njegovo povjerenje ledi mi krv u žilama. Dijete, pogotovo tako malo, u tebi ima, tj. barem bi trebalo imati, sigurnu luku, utočište, osobu od povjerenja, a ti to, zarad nekoliko lajkova i komentara, izigraš? Nevjerojatno na što smo kao bića spali. Ne, nije smiješno. Užasno je. Takav mali i još nerazvijen živčani sustav ne zna da se zaje*avaš s druge strane i da ćeš se vratiti u roku minute ili tri. Ne zna da mu se nešto iza tih zatvorenih vrata neće dogoditi. Ono je u stanju apsolutnog straha, nemoći i panike dok ti, osoba od povjerenja i koja ga tobože voli, zbijaš šale na njegov račun? Ista je stvar, samo malo manje užasna, i s ismijavanjem grimasa malenih beba i djece dok im na čela bacate sir i razbijate jaja. Vi niste ni skrbnici ni roditelji, u tom trenu ste zlostavljači koji to još i javno evidentirate.

Osobno sam stava da mala djeca nemaju što tražiti na internetu ni društvenim mrežama, čak ni na bezazlenim fotografijama. I iako nerijetko lajkam i lijepe su mi brojne objave tuđe djece, svoje ne vjerujem da bih ikad objavila. Ako i bih, ono što sasvim sigurno ne bih učinila je bilo ismijavanje, trendovi ili, apsolutno najgore, plašila do te mjere da mu ostaje doživotna trauma. Možda se čini da pretjerujem, ali svi mi poznajemo ili smo barem jednom u djetinjstvu svjedočili nečemu sličnom i znamo kako je to zvučalo, kakav je to osjećaj bio da nas se zaključa ili nestane svjetla. Jezivo je i dalje, desetljećima kasnije, ma što tko na to rekao.

Kolektivno izmicanje kontroli

Zaboravit neću kad mi je prije par mjeseci jedna djevojka ispričala svoju najveću traumu, netko po nju nije došao kad je bila jako mala. Čekala je sama i njezina osoba se nije pojavila, zaboravila ju je. Ona sad, gotovo iste dobi kao ja, na sam spomen ima oči prepune suza. Prije interneta, prije trendova, nenamjerno se to dogodilo. Doslovno idemo na terapije godinama kasnije zbog stvari koje su bile nenamjerne, kako će ovi klinci koji imaju sve i evidentirano, ja zbilja ne znam.

Kriva je i publika koja to konzumira. I to jako, jer, ako ima logike i zdravog razuma, svi do jednoga su to trebali prijaviti na prvo gledanje i trenda ne bi bilo. Slična je stvar, samo se ne radi o ljudima, i s takozvanim spašavanjem životinja s tračnica ili autoceste zarad tisuća lajkova i viralnosti. Većinom sedirane ili odbačene životinje postavljene su na lokaciju u točno vrijeme, snimljene i pitaj Boga što je s njima kasnije. Ali, i to lajkate, dijelite, komentirate. Podupirete kolektivnu traumu.

S jedne strane glumimo mirotvore, s druge strane smo komični dok traumatiziramo vlastitu djecu i/ili nećake. Sve je poludjelo, doslovno. Dođe ti, meni barem, da baš ništa više ne konzumiraš na internetu, ni istinito ni neistinito, jer više ne znaš što i tko stoji iza toga i zbog čega.

Sljedeći put, promislite što konzumirate

Ne, nije smiješno. Nije zabavno. Čak nije ni zanimljivo gledati kako zaključavaju djecu koja pritom u kameru urlaju, plaču, bacaju se po podu i čupaju kvake s vrata. To ne bih gledala ni u hororu, a evo, događa se u stvarnosti.

Znam, ima i puno gorih stvari, ali u tim malim glavicama ovo je najgore što im možete napraviti – uplašiti, iznevjeriti i napustiti. Sretno sa saniranjem rana kasnije, valjda ćete zaraditi dovoljno za cjeloživotne terapije.

Do idućeg puta, rijetko koji trend na internetu je vrijedan gledanja, a još manje rekreiranja. Pazite što konzumirate i svakako prijavljujte sve što graniči s pameću i sigurnošću drugih.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.