Piše: Lea Kreszinger, dr. vet. medicine, Veterinarska klinika Kreszinger, www.klinika-kreszinger.com
Ponekad već pri prvom posjetu šteneta ambulanti primijetim uši usmjerene unatrag, čujem tiho režanje, štene gleda krišom oko sebe i pokušava se sakriti od nepoznatih osoba. Klijent čvrsto stišće štene u jaknu i tepa: “Ma sve je u redu, ništa ti neće teta doktor”. I nastavi: “Mislim da su ga loše držali ili zlostavljali tamo odakle smo ga uzeli”. Uvijek se pitam tko bi “zlostavljao” to malo biće? Puno je vjerojatnije da je neprimjereno ponašanje šteneta u prijašnjem okruženju nesvjesno korigirano na pogrešan način pa je rezultat opisano ponašanje. Ljudi koji udomljavaju napuštenog psa često pretpostavljaju da je kod prijašnjeg vlasnika bio zlostavljan ili držan u lošim uvjetima. Opisano ponašanje može ukazivati na loš način života, no većina tih pasa ipak nije bila zlostavljana.
Socijalizacija
Psi prema kojima se u najranijoj dobi vlasnik odnosi ispravno i s puno pažnje rijetko će završiti u azilu ili lutajući. No, i to se događa. U svakom slučaju, ne treba pri udomljavanju nastojati nadoknaditi sve ono što smatrate da je pas do tada propustio. Socijalizacija je često neostvarena potreba psa koji je bio zlostavljan ili se takvim čini. Kako bi odraslo u psa stabilna karaktera, štene treba proći kroz niz pozitivnih životnih iskustava i situacija, biti u kontaktu s raznim ljudima, životinjama, mjestima i stvarima u ranoj dobi. Ta iskustva izgrađuju štene, tj. njegov karakter.
Štene koje nije prošlo niz pozitivnih iskustava može postati uplašeno ili agresivno u adolescentskoj ili odrasloj dobi. Kad udomitelj vidi da se pas ponaša loše u određenim situacijama, sklon je zaključiti da je to posljedica prethodnog zlostavljanja. No, vjerojatnije je da štene nije imalo dovoljno iskustva s takvom situacijom i boji se jer mu je nepoznata.
Nekada je život u skloništu od najranije dobi za pse bio jednosmjerna karta. Danas se sve više u skloništima pazi da ti psi ispravno prolaze kroz period socijalizacije. U suprotnom, rezultat je nesigurnost u društvu s ljudima koji se pokušavaju brinuti za njih. I neki pojedinci su spremni i sposobni “popraviti” pseće ponašanje koje se smatra neprikladnim za suživot u civiliziranom društvu, no to zahtijeva mnogo truda i rezultat je upitan.
Frustriran pas
Neki su psi prošli kroz lošu socijalizaciju. Druge je kao štene možda napao drugi pas. Prethodni vlasnici možda nisu znali ispravno postupiti u lošim situacijama. Možda su ljudi na pse vikali, tjerali ih, izgladnjivali ih, čak i pucali na njih i realno je očekivati da se takvi psi boje. Ipak, ako se s njima postupa ispravno, u mirnom okruženju, mnogi od tih pasa ponovno postanu sretni i bez znakova anksioznosti, osobito ako su imali pozitivna iskustva u ranoj dobi, u dobi socijalizacije. S druge strane, ako tada nisu bili dobro socijalizirani, situacija može biti mnogo teža. Psa koji reagira loše na djecu možda su djeca zadirkivala kroz dvorišnu ogradu. Djeca nerijetko vole izazivati pse koji laju kroz ogradu i, naravno, takvi se psi još više uznemire. Rezultati su loši i za djecu i za pse. Posebno su problematični psi kojima se dopusti da s povodca laju i postavljaju se na druge pse, što izaziva frustraciju kod psa i potiče agresivnu narav. Sličan učinak može se postići i loše odrađenim treningom markiranja (obrana-napad). Pri nestručnom radu može se, naime, postići pogrešan efekt, sve u želji da se pas dresira kako bi služio vlasniku za osobnu zaštitu.
Treba mu ljubav
Djeca ponekad nose psa na neprimjeren način, no ne s lošom namjerom. Hoće li to za posljedicu imati agresivno ponašanje, ovisi o psu. Nadalje, važan je kućni odgoj, ako štene gricka za prste ili žvače pokućstvo, sve su to situacije u kojima je lako pogrešno reagirati i time uzrokovati štetu u karakteru psa. Kada pas doživi previše loših, a premalo dobrih iskustava, razumljivo je da više i ne očekuje dobre stvari. I na kraju, ne zaboravimo da je temperament pasa uvelike uvjetovan genetskim naslijeđem. Psi imaju izvanrednu sposobnost prilagodbe.
Procijenite iskreno možete li mu je pružiti. Možda zvuči grubo, no psu ne pomaže ako ste ga udomili, a onda mu ne možete pružiti posjet veterinaru. Važno je i da se možete dovoljno posvetiti psu. U suprotnom, neka ga netko drugi udomi. Izaberite psa kojeg biste odabrali u bilo kojim okolnostima.
Postavite granice
Razmišljanje o tome je li pas zlostavljan može postati emocionalna zamka koja natjera ljude da usvoje psa o kojem se ne mogu brinuti ili nemaju vremena za njega. Bio zlostavljan ili ne, potreban mu je pravi dom. U slučajevima kada znamo da je pas uistinu bio zlostavljan, psi se najčešće uz pravilnu brigu oporave. Vi ste tu da mu ukažete kako ljudi mogu biti dobri i da u njih može imati povjerenja, za razliku od ljudi s kojima se susreo u prošlosti. Za psa važnu ulogu u stjecanju povjerenja čine pravila, a i vi trebate pokazati da živite u skladu s njima. Slično je i s djecom - i psi i djeca žive unutar postavljenih granica i u tim se jasnim parametrima osjećaju sigurno. Nemojte uklanjati granice ili navike iz života zlostavljanog psa jer time ne činite nužno dobro.
Potražite stručnu pomoć
Psi se moraju osjećati potrebno. Razmišljajte o tome kada poželite udomiti psa koji je imao loš životni početak, bez obzira na to je li bio zlostavljan ili nije. Udomljavate li psa jer ga iz nekog razloga trebate? Možete li mu pružiti dobar život? Namjera može biti put ozdravljenja tijela i duha, kako za pse, tako i za ljude. Ponekad je dobro uključiti stručnjake u odluku, npr. veterinara koji je i ranije bio u kontaktu sa psom i koji će možda pomoći pri procjeni karaktera i vašoj konačnoj odluci. Ako je pas bio zlostavljan ili zanemaren, ne dopustite da ga prošlost definira u budućnosti. Imajte realna očekivanja oko ponašanja novog ljubimca. Pronađite pouzdanog veterinarskog biheviorista ili trenera koji će surađivati s vama i vašim ljubimcem, koji koristi pozitivne metode treninga (ne kazne!), sve kako biste naučili psa da bude opušten i sretan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....