Treba li nam zaista alkohol da bismo funkcionirali u društvu ili je vrijeme da priznamo istinu?

Jedna čaša bijelog vina. Od dvanaestog mjeseca 2024. do danas toliko sam alkohola popila. I žalim i tu jednu čašu, iako je možda bila deci i pol.

Nikad nisam bila neki preveliki ljubitelj alkohola, ali zadnjih desetak godina, ako sam ukupno popila dvije litre alkohola (vina), puno sam rekla. Još kao tinejdžerica kasnila sam s time i mislim da sam prvo piće, a zatim i pijanstvo, probala u nekom drugom razredu gimnazije. Da, kasnije je to bilo redovito u izlascima, ali opet u nekim čak i ispodprosječnim količinama. Nikad ništa zabrinjavajuće, ni količinski ni frekventnošću. Zašto? Nisam imala ni neku zabranu, ni bojazan, samo mi nije odgovaralo i prečesto nisam imala poriv da pijem, a još manje jer se to mora i/ili očekuje.

Moja odluka mi je važnija od tuđih mišljenja

Zatim sam, s godinama, potpuno počela izbjegavati alkohol. Čak i neke tradicionalne zdravice kad bi mi često s podsmijehom rekli: „Gle ju! Nazdravlja vodom!“. I tad, kad bi me javno osuđivali da ne pijem ili ne pijem dovoljno, držala sam se svoje odluke da budem trijezna. Negdje oko 2010., kad je počela hiperprodukcija piva i raznih craft varijanti, primijetila sam i da mi stravično loše sjeda na želudac. Je li CO2 ili kvasac, nisam nikad do kraja otkrila, jednostavno sam ga prestala konzumirati čak i u mikro količinama. Samo sam znala da od doslovno jednog gutljaja u crijevima dva ili tri dana nosim kamenje, a glavu ne prepoznajem. Odustala sam, ovaj put dobrim dijelom zbog straha da mi ponovno bude loše.

I onda kad sam „pila“ (konzumirala alkohol sporadično), živjela sam fitness, redovito vježbala, meditirala, išla u šetnje, jela zdravo. Od početka srednje škole do danas. Moja glava i tijelo su to tražili, i tako je alkohol, kao društveno nametnuti konstrukt, potpuno ispao iz moje priče i života. Vidim da se u zadnje vrijeme dosta promovira tzv. sober life, u moje vrijeme to je bilo straight edge (ništa alkohol, cigarete, droge, loše stvari i supstance) i drago mi je zbog toga. Jer, alkohol zbilja ama baš ništa dobro tijelu i glavi ne donosi. Znam, još odmalena znam za onu rečenicu „čaša crnog vina poslije ručka“ i slične idiotarije na kojima su generacije odrasle kako bi se to isto vino i/ili pivo prodavalo kao prehrambeni, dapače, zdravi proizvod. Nije. Nikad nije bilo zdravo, a danas još manje. Generacije i generacije ljudi si to ni danas ni prekosutra ne žele priznati i svakodnevno se truju. Da, ja sam dosta isključiva po tom pitanju, kao i po pitanju cigareta, no zaboli me. Ne idem u kafiće u kojima se puši jer ne želim to udisati niti po tome zaudarati, tako ni ne pijem na mjestima poput rođendana i slavlja gdje se to očekuje. Ne trebam alkohol u svom organizmu, ne želim ga i ne želim poticati konzumaciju istog ni na koji način. Mnogi se sa mnom ne slažu niti će se složiti, no ne zanima me jer nazdravlja se s osobom, pogledom u oči, a ne u čašu. Nazdravlja se jer se nešto slavi, i za to ne trebam ulijevati otrov u sebe jer je to društvena norma.

Zar nam doista treba alkohol da bismo bolje funkcionirali u društvu?

Neki dan vodim raspravu na tu temu sa svojim bratom i kaže mi: „Ali to nekad dobro dođe da se ljudi opuste…“ (ni sam nije od alkohola, ali ga ipak konzumira više od mene). Oprostite, ali kakav je to svijet gdje ljudima, da nešto slave ili nešto komuniciraju, trebaju otrovi u tijelu? Zar to ne zvuči baš glupo? Trebamo se otupjeti da bismo bolje funkcionirali u društvu? Očito da, ako se gledaju statistike konzumacije opijata i nekih lijekova koji se danas mogu nabaviti kao što se kupuju bomboni na trafici. Zašto i dalje, generacijama nakon, opravdavamo alkohol kao nešto općeprihvatljivo, a štetno je? Osuđujemo ga tek kad je netko baš u problemu i ne daj bože umre od istog. Kupuje se na svakom uglu bez gotovo ikakve provjere i masa u tome ne vidi znak za alarm. Do kad ćemo trpjeti, mi trijezni i koji ipak želimo doživjeti funkcionalnih 80+, da je to, uz cigarete i ino, normalno? Do kad ćemo mi biti marginalizirani jer ne pijemo, ne pušimo i želimo ukazati na tekuće probleme? Da, ne ulijevaš meni u usta, ali danas-sutra će moje dijete upoznati i vidjeti posljedice alkohola na ulici. Na klupi. Možda i na fakultetu bude imala pijanog profesora.

Svi vi koji na dnevnoj bazi ulijete u sebe čašu ili dvije nečega, ali, kako kažete, niste alkoholičari, znate li da zapravo jeste? Znate li kako izgleda kompletan shutdown uzrokovan dugogodišnjim održavanjem alkoholom, dakle ne svakodnevno pijančevanje, nego svakodnevno dolijevanje na već određene promile? Ako ne znate, ne želim vam ni da saznate jer, vjerujte, te slike, taj miris i ti zvukovi ne napuštaju pamćenje nikad.

Netko će reći da je dosadno živjeti bez alkohola i/ili cigareta, ja ću ipak reći da nije i nikad neće biti. Mi barem osjetimo mirise, okuse i svjesni smo sebe i svijeta oko sebe.

Do idućeg puta, nazdravite koji put s vodom, ništa loše vam se neće dogoditi, dapače.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.