Tijelo je znalo prije mene: Mjesecima sam ignorirala signale sve dok me iscrpljenost nije zaustavila

Prije manje od godinu dana upisala sam edukaciju o kojoj sam godinama maštala. Napokon sam imala vrijeme, novac i energiju. Nije bila ustanova iz snova, ali bila je moguća. Iako sam imala fige u džepu jer a) nije mi bila prvi izbor, b) neki ljudi tamo godinama ranije nisu mi ulijevali povjerenje, i c) predugo sam to čekala - ipak sam krenula.

Isprva je izgledalo savršeno. Bila sam zatečena koliko mi odgovara. Pomislila sam da sam se možda uzalud bojala. Ali nisam se bez razloga bojala. Tijelo je to znalo prije mene.

Što mi se događa?

Nakon nekih mjesec dana pojavili su se simptomi: neobjašnjiva temperatura koja je trajala više od mjesec dana, otoci na licu koji su dolazili i nestajali, kašalj koji traje još uvijek, napadi panike, umor koji nije stao ni nakon deset sati sna. Epruvete krvi, neugodni pregledi, sati i dani provedeni na Hitnoj... A nalazi većinom uredni. Meni je bilo sve gore. Bolovanje više puta na dulje periode jer u trenucima nisam imala snage podignuti čašu, kamoli raditi. Samim time i manje novca u mjesečnom budžetu. Sve to dodatno je pojačavalo frustraciju koja je bila sve vidljivija izvana.

Svake srijede osjećala sam fizički otpor. Srce bi mi brže kucalo, želudac se stiskao. Pitala sam se: što se događa? Je li do mene? Očekujem li previše? Osobni razvoj zna biti težak - ali ovo nije bilo samo teško, ovo je bilo iscrpljujuće.

Postavljala sam pitanja, a ostajala bez odgovora. Na gluposti kojih sam se nagledala i naslušala, nakon nekog vremena počela sam slijegati ramenima i smijati se u sebi. Od muke. Sve češće mi je stajalo pred očima: Ana, ti OVO plaćaš? A plaćala sam – itekako. Uz podršku stručnjaka unutar te iste institucije, mjesecima sam samu sebe uvjeravala da su to samo „otpori“. Da nisam dovoljno otvorena. Da nisam dovoljno strpljiva. Da je problem u meni. Jer lakše je svaliti problem na mene, a ne na ustroj koji ti uzima novac i vrijeme. A i znaju s kime imaju posla, s nama oštećenima koji smo najčešće oni koji nosimo krivicu i za što bismo i za što ne bismo trebali. Oduvijek je tako.

Edukacija koja je trebala biti rast postala je raspad

Zatim su došle scene koje više nisu bile sporne, nego alarmantne. I nije više bilo dvojbi. To mjesto koje je trebalo biti sigurno - više to nije bilo. I nisam bila jedina. Mnogi smo ostali razočarani, okrznuti i povrijeđeni.

Osjećala sam se kao da svakog tjedna zadobivam novu ranu ili rane, a one stare nitko ne vidi, ne priznaje ni ne zatvara. Edukacija koja je trebala biti rast - postala je raspad.

Teška srca odlučila sam otići. Moj inat da „izguram do kraja“ više nije bio bitan. Nije to bilo odustajanje - bila je to odluka da se odmaknem od onoga što me ranjava. U danima nakon odluke, napokon sam prodisala. Simptomi su gotovo nestali. Spavala sam bolje. Bila sam lakša.

Za iduću godinu pronašla sam alternativu. Manje me uzbuđuje sve to sada, ali čini mi se zdravijom. A to je trenutačno dovoljno.

Naučila sam dvije stvari.

Prvo, ni najbolji ciljevi nisu vrijedni ako ih pokušavam ostvariti na pogrešnim mjestima. Pogotovo onima nesigurnima.

Drugo, najskuplja škola je ona u kojoj moram naučiti reći sebi: "Ovo više nije za mene.“

I to je sasvim dovoljno. Za sada.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.