Odlazak u penziju velika je životna promjena i baš zbog toga nitko ga ne bi trebao dočekati nespreman. Isto tako, ne bi ga trebalo shvatiti kao smak svijeta, naprotiv, dobro bi bilo osvijestiti da u penziji ima još života koji najprije treba prepoznati, a onda i iskoristiti. To su poruke Mire Lončar Dušek, vrlo vitalne umirovljene liječnice iz Zagreba koja već deset godina živi aktivnim umirovljeničkim životom - pohađa radionice, članica je više klubova, tjelesno je aktivna, provodi vrijeme sa suprugom Aljošom, dvoje djece i petero unučadi, a ne zanemaruje ni prijateljstva, k tome se još bavi liječničkom strukom. Te poruke upućuje svima koji su u penziji i onima koji joj se približavaju, jer kad je spoznala da u penziji i nije tako loše, poželjela je, kaže, neka svoja iskustva podijeliti. Počela je, za svoju dušu, pisati crtice iz umirovljeničkog života koje su se s vremenom pretočile u nešto veće. Pronašla je izdavača (Planetopija) i nedavno objavila knjigu "Idem u penziju - i što sad?" uz podnaslov "Je li to vrijeme da posadim drvo".
Samo recept za salatu od krastavaca
- Znam da bi bilo ispravnije napisati mirovina nego penzija, međutim, premda smatram da su starenje i starost ozbiljne teme, nastojala sam knjigu pisati na manje ozbiljan način. Penzija je više kolokvijalan izraz, a mirovina mi zvuči službeno, recimo to tako. Kako sam sve pisala veselo i aktivno, izgledalo mi je malo kao oksimoron - imamo mirovinu koja simbolizira mirovanje, a s druge strane vrckavo kretanje. Zbog toga mislim da je penzija sretniji izbor riječi. Tu je i taj izraz "penzići" koji je svima blizak, ne doživljavam ga pogrdno, nego kao simpatičan naziv za ljude koji sada žive novu razinu života koju treba poštovati - objasnila je Mira zašto su odabrali baš takav naslov, a i mi ćemo se u tekstu, u skladu s tim, više držati penzije.
Knjiga je skup kratkih priča na temu starenja, sreće, knjiga, novca, druženja... i, naravno, penzije, kroz koje Mira čitatelju podastire svoje iskustvo. Ne nudi recept za sretnu mirovinu, samo predstavlja svoj način koji nekome, nada se, može biti inspirativan.
- U cijeloj sam knjizi, osim recepta za kinesku salatu od krastavaca, izbjegavala dijeliti recepte ili savjete. Zovem knjigu šalabahterom za penziće, jer ljudi zapravo imaju u podsvijesti dosta toga i kad im to malo osvijestiš i pokažeš kakve sve mogućnosti postoje, onda pomisle: "Čekaj, pa to mogu i ja" - govori Mira.
Ona nije dopustila da je penzija iznenadi. Radila je kao liječnica obiteljske medicine do 65. rođendana i tog je dana otišla s posla kući kao i svakog prethodnog, bez drame, jedino što je na vratima ordinacije ostavila pacijentima obavijest o umirovljenju. I dok je radila, imala je naviku čitati, odlaziti na koncerte, u kazalište i kino, vježbati, sastajati se s prijateljima, stalno se educirati i odlučila je sa svime time nastaviti i dalje.
Mudro planirati oslobođeno vrijeme
- Posao i rad su mi u životu puno značili, i danas mi puno znače. U ambulanti sam provela više od 40 godina radeći s pacijentima i znala sam da će mi to nedostajati. No, isto tako sam bila svjesna da u jednom trenutku svatko mora otići u mirovinu, pa tako i ja. Nastojala sam sve učiniti da taj odlazak bude što bezbolniji. Nisam porušila mostove za sobom, samo sam neke dijelove života presložila. Upravo o tom "preslagivanju" pišem u knjizi. Ne smatram da odlaskom u penziju trebamo prestati sa svakim radom, jer tada nam se otvara vrijeme za neke druge aktivnosti. To vrijeme koje nam se oslobađa treba znati mudro planirati i barem ga dijelom zadržati za sebe - poručuje naša sugovornica.
Odlazak u penziju smatra projektom - ako se za ulazak u taj period života ne pripremiš dobro, naći ćeš se u čudu. Ljudi trebaju osvijestiti što sve mogu raditi u penziji, trebaju znati da su mogućnosti velike i da za njih nije potrebna velika mudrost, pa ni velik novac, jednostavno se treba pokrenuti.
Radionice i čitateljski klubovi
Srećom, Mira je po prirodi radoznala, puno toga je zanima, uvijek je puno čitala i puno radila i tu radoznalost nastoji trajno držati u pogonu i u penziji. S umirovljenjem je svjesno počela tražiti načine za kreativno ispunjavanje vremena, poput radionica koje bi je ispunile. Obiteljski su pokrenuli japansko kazalište, kamišibaj, i pokazala se potreba za ilustriranjem dječjih priča. Mira je spojila kreativnost i radost druženja s unucima koji su tada bili još maleni te je krenula na radionicu ilustriranja priča shvativši da se ne treba plašiti okušati u nečem novom, jer nije cilj stvoriti remek-djelo, nego je cilj dobro se zabaviti i dobiti finalni produkt, u ovom slučaju ilustracije. Jedna je radionica vodila drugoj i počela su se otvarati mnoga vrata.
- Veliko su mi otkriće bili čitateljski klubovi. Ne mogu sama sebi oprostiti što ih nisam otkrila ranije, dok sam još radila. Zaista su mi otvorili neke nove interese - govori Mira koju je članstvo u čitateljskom klubu dovelo do radionica pisanja, a na kraju i do knjige.
- Ipak, nije smisao radionica to da napišeš knjigu, nego da pišeš. Smisao je i druženje. Recimo, na radionicu pisanja koja se zove Ex Ponto idem najviše radi druženja. Održava se deset puta po tri sata i pohađa je desetero ljudi oba spola i različitih dobi. Tamo se odlično zabavimo. Uzela sam si to kao pretplatu za Lisinski, jer gdje bih drugdje na okupu našla tako stimulativno društvo, toliko pametnih, obrazovanih ljudi različitih profesija? A to je dostupno, ako se pokreneš.
Mira Lončar Dušek i dalje ima sijaset želja i polako ih ostvaruje. Nisu to megalomanske želje, ali nisu ni previše svakidašnje, jer tada ne bi bile izazovne. Među njima su putovanja, učenje novih vještina, ali i odlazak na koncert Brucea Springsteena, na koji je i otišla nekoliko dana nakon našeg razgovora. I u knjizi se često osvrće na popularnu kulturu, filmove, glazbu i na njezinim su se stranicama našli, primjerice, Woodstock, Frank Zappa, Harrison Ford...
- Slavna ‘68. zapamćena je po društvenim kretanjima, a i meni je bila posebna. Tada sam postala punoljetna, maturirala, upoznala Aljošu, upisala Medicinski fakultet. Nosili smo dugu kosu i lenonice i čini mi se da smo bili manje opterećeni nego mladi danas. Važni su mi i film i glazba, slušala sam rock, bila sam, recimo, na oba zagrebačka koncerta Stonesa, i 1976. u Domu sportova i 1998. na Hipodromu - sjeća se Mira dobrih, starih vremena. Iako su joj uspomene važne, ne živi od njih, nego uvijek ide dalje. Stalno je u potrazi za nekom novom radionicom, uživa u svom "epikurejskom vrtu" na Šolti, a vrt ima i oko kuće u Zagrebu.
U 75. godini postala je "liječnica svijeta" - pomaže belgijskoj asocijaciji Médecins du Monde (odnosno Dokters van de Wereld) i jednom tjedno radi u ambulanti za tražitelje azila, smještenoj u zagrebačkom hotelu Porin. Proteklih je godina povremeno radila na zamjenama, no ovo joj je posve novo iskustvo, a rad je, ističe, nagrađuje dobrim osjećajem da u ova tegobna vremena može barem malo nekome pomoći.
Zaljubljena u tai chi
Cijeli je život Mira Lončar Dušek tjelesno aktivna, bavila se raznim sportovima te vježbanje s godinama prilagođavala dobi i interesima. Trenutačno je usredotočena na tai chi.
- Zaljubila sam se u tai chi i ta pozitivna energija koju mi daje učinila mi je život kvalitetnijim. Uz to, jako puno hodam i sve što mogu obavljam pješice. Ljudi nisu ni svjesni koliko je hodanje korisno, a mnogi gotovo da i ne hodaju. Ima onih koji i 500 metara prelaze autom, to ne mogu shvatiti. Ljeti i puno plivam, a vrtlarenje, u Zagrebu i na Šolti, odlična je tjelesna aktivnost puna gibanja i dodira s prirodom koja mi uz to pruža i duševni mir - kaže.
Drvo znači budućnost
Nastavit će i pisati, štoviše, već radi na novoj knjizi radnog naslova "Priče iz ordinacije". Piše, kaže, bez opterećenja i pritom se dobro zabavlja, pa joj, čak i ako ne bude od toga ništa, neće biti krivo. Premda se pomalo bliži osamdesetoj, o lošim scenarijima ne želi razmišljati. Nećemo otkriti je li posadila ono drvo iz naslova, ali drvo upućuje na pozitivu, jer ako sadiš drvo, vjeruješ da ćeš moći brati plodove.
- Gledam na sve pozitivno - ovih deset godina bilo je tek uvod u starenje. Stekli smo neka znanja, vidjeli što se nudi, imamo informacije, sada treba biti znatiželjan i dalje, sigurno ima još nečeg novoga što će ti ispuniti vrijeme i učiniti život kvalitetnijim - kaže Mira i mudro dodaje: - Starost je proces, ako ga probamo držati pod kontrolom, i ne mora biti tako loša. Znamo što joj je alternativa, prema tome, nastojmo uživati u onome što imamo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....