Splićanka Ana Lešina nikada ne dvoji oko toga kako će provesti subotnje jutro - u 9.30 redovito je u Športskom centru Gripe, u jednoj od dvorana gdje volonterski vježba s oboljelima od Parkinsonove bolesti. Nastoji ih razgibati i razvijati kod njih trodimenzionalni pokret, što je preduvjet da što dulje zadrže samostalnost i što manje ovise o tuđoj pomoći. Ana srčano pristupa tom cilju, kako i priliči horoskopskoj Lavici, a u njega ulaže i svoje profesionalno znanje, jer ona je magistra fizioterapije s neurološkim modulom, uz to je završila i tečaj Bobath terapije.
Razgovarali smo s njom netom nakon prvog sata, odnosno blok-sata, koji je s oboljelima od Parkinsona održala u rujnu poslije ljetne stanke. U Splitu je bio vruć kasnoljetni dan, ali polaznici su došli u velikom broju, jedva dočekavši da susreti ponovo počnu, jer tamo mogu vježbati, vidjeti poznata lica, malo porazgovarati...
Subotnja jutra
- Ta subotnja jutra su naša. Oduševim se kad vidim da dolaze s radošću, to mi je znak da smo na pravom putu - kaže 45-godišnja Ana koja volontira punih 20 godina. Počela je potkraj školovanja, probudile su joj se tada želja, volja i potreba da svojom strukom volonterski pomaže ljudima u potrebi. - Bio je to neki unutarnji glas, ali kako i odakle, ne znam ni danas. Prva mi je bila Udruga Zvono za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama i tu sam punih 15 godina volontirala s korisnicima starijim od 21 godine kao fizioterapeut, jer njima je isto itekako potrebna ta motorička komponenta, da razvijaju i održavaju sve elemente motoričkog razvoja. Odmah smo kliknuli, oni su mene zvali teta Ana, a ja njih "zvončići". Sve je dobro funkcioniralo dok nije došla ta nesretna korona. Oni su tada bili više zatvoreni nego otvoreni, a u to sam se vrijeme i stalno zaposlila u Centru za odgoj i obrazovanje Juraj Bonači. Pokušala sam i sa Zvonom i s udrugom oboljelih od Parkinsona raditi online, međutim to nije baš bilo poticajno. Više smo se čuli preko telefona i bila sam više psihološka podrška. Dosta je polaznika u tom periodu i preminulo, bile su to teške godine. Nakon što su mjere ukinute, malo-pomalo smo ponovo počeli vježbati, pročulo se, pa su počeli dolaziti i novi korisnici i, eto, već pune tri godine radimo i vježbamo na obostrano zadovoljstvo. Meni bi bilo najdraže da bolesti nema, ali kad je već ima, hajdemo onda učiniti da ljudi budu zadovoljniji i da obitelji nisu same u tome, nego da znaju da postoje i drugi ljudi koji su bolesni, ali i oni koji su tu da im pomognu, da znaju da je to sigurna luka za njih. Već ih i spoznaja da imaju takav oslonac nekako drži, čini mi se.
Na poslu u Centru Juraj Bonači Ana je prvo bila dio tima u radu s djecom u dobi do sedam godina u Odjelu za ranu razvojnu podršku, a sada radi s korisnicima s intelektualnim teškoćama starijima od 21 godine. Pogođena im je i motorička komponenta, pa je sudjelovanje fizioterapeuta u timu neizostavno. Svim ljudima s kojima radi Ana pristupa vedro i optimistično.
- Tako se uspijevam približiti i korisnicima Centra i osobama s Parkinsonom kod kojih volontiram. Svi vole razgovor, opuštenost, ne odgovara im strogoća - a ona baš i nije moj stil - nego vedrinom i ležernošću dolazimo do cilja - objašnjava svoj pristup volonterka.
Potrebe rastu
Udruga s kojom radi, Neurovita, nastala je od podružnice zagrebačke udruge Parkinson i mi. Jedina su udruga za ekstrapiramidne bolesti, među kojima je najistaknutija Parkinsonova, na području Splitsko-dalmatinske županije, a javljaju im se i ljudi iz Šibensko-kninske, jer ondje ne postoji nijedna takva udruga.
- Važno je reći da je potreban barem neki oblik skrbi jer sve je više oboljelih, potrebe rastu, kao i broj upita za razne vrste pomoći, a motorička komponenta je tu vrlo važna. Sada Udruga pokušava organizirati i ples i još neke aktivnosti, nadam se da će uspjeti - kaže Ana koja je jedina volonterka u Neuroviti.
Njezini su treninzi odlično posjećeni, pa od šezdesetak članova Udruge otprilike polovica redovito dolazi na vježbe. Zajedno vježbaju osobe različitog stupnja oboljenja, a vježba se grupno, jer tako najbolje reagiraju.
- Kada bismo imali svoj prostor, imali bismo i individualne terapije, međutim sada za to nemamo mogućnosti. Neki su članovi ukočeni i vrlo ih je nezgodno poleći na pod, jer problem je podignuti se. U nedostatku odgovarajućih ležaja rade sjedeći na čvrstim stolcima, jer mogu relativno lako sjesti i sami dosta dobro ustaju - opisuje Ana situaciju.
Kako vježbaju
Sat počinje zagrijavanjem, da se mišići pripreme za malo napornije vježbe, naravno, prilagođene osobama s Parkinsonovom bolešću. Ponavljanja se ne broje - kod zdravih osoba bi, primjerice, bilo deset ponavljanja, pa odmor, pa opet deset ponavljanja, ali ovdje toga nema. Svatko ponovi koliko puta može - dva, pet ili deset - a ako više ne može, stane.
- Ne želim isticati razlike. Dođem do svakoga, provjerim kako im ide i kako su, diskretno ispravim ako nešto nepravilno rade. Volim i da popiju vode, da malo prodišu prije nego što prijeđemo na drugu vježbu. Uvijek se na početku razgibaju, istegnu, produže strukture gornjih ekstremiteta i trupa, jer ponekad su malo skraćene. Radim na elementima rotacije i ravnoteže i uvijek potičem aktivnost trodimenzionalnog pokreta. Nije loš ni pasivan pokret, to je isto neki oblik aktivnost, ali tada ja radim umjesto njih, a oni samo sjede. Aktivan pokret uvijek je bolji, čak i ako su u tome malo sporiji, zato mi je cilj da oni sami vježbaju, a to vrijedi i za polaznike u uznapredovaloj fazi bolesti. Uvijek se nađe neka vježba, makar i vrlo jednostavna, koju mogu sami napraviti - ističe fizioterapeutkinja.
Nakon razgibavanja i pripreme mišića prelazi se na vrlo jednostavne vježbe jačanja za ruke, noge i trup kojima se postiže kontrakcija mišića. Slijede vježbe u stojećem položaju koje su vrlo važne, jer se prvi motorički simptomi Parkinsonove bolesti uočavaju kada osoba stoji, tada se vidi utjecaj na ravnotežu i rotaciju.
- Kada se težina prenosi lijevo-desno, onda kod osoba koje boluju određeni broj godina vrlo često bude prisutno ljuljanje. Ne mogu ga voljno kontrolirati i to znači da je pogođena ravnoteža i da na njoj treba više raditi: na rotaciji trupa u stojećem položaju, na stabilnosti trupa, na jednakoj snazi leđne i trbušne muskulature. Nužno je stvarati prirodni "korzet", da trbušna muskulatura ne bude hipotona, ali ne smije ići ni u hipertonus. Kao fizioterapeutkinji važno mi je da imaju dobro razvijenu mišićnu strukturu, jer ona će ih pratiti tijekom cijele bolesti. Što je lokomotorni aparat bolji, tu mislim na mišiće, fascije, kosti, zglobove, pa i periferne živce, to će osoba biti pokretljivija i samostalnija, čak i kada bolest uznapreduje - kaže naša sugovornica.
Suzne oči
Rezultati se vide i u svakodnevnom životu. Korisnici i njihova pratnja, jer svi dolaze s pratnjom, često obavještavaju Anu o napretku do kojeg su došli vježbanjem. Zahvalni su što takva pomoć postoji, a bude i suznih očiju, jer svaki je pomak važan za kvalitetu života.
- Zadovoljni su kad nakon nekog perioda vježbanja mogu izvesti nešto što prije nisu mogli. Recimo, mogu podignuti ruku i otvoriti kućne ormariće. Ili mogu napraviti blagi čučanj jer je zdjelica čvršća, mogu lagano odignuti nogu. Sve je to važno, jer ako su u boljoj formi, manje padaju ili ako padnu, padnu spretnije. Radimo tehnike kako ne bi hodali malim koracima kada dođe faza kočenja - u zakočenju treba stati, a kada zakočenost popusti, treba trčati ili trčati kao s preskocima, time se zakočenost oslabljuje. Dosta korisnika to može izvesti uz pratnju, čak i u težoj fazi - govori Ana kojoj su ti pomaci i te zahvale znak da korisnici i ona zajednički idu naprijed. - Cilj mi je da oni ni za deset, ni za 15 godina, ma nikad, ne ovise o tuđoj pomoći i njezi, da budu što samostalniji, čak i ako bolest neumitno napreduje. Nije lijepo reći, ali moraju prihvatiti stanje, upoznati ga, naučiti se s njim nositi. Radimo prema novim preporukama, uz laganu muziku, uglavnom instrumentalnu, ili uz žuborenje vode i druge ugodne zvukove prirode u pozadini. Razgovaramo samo o onome što ih zanima i u vedrijem tonu, ne bombardiramo ih lošim vijestima. Svaku osobu promatram kao cjelinu, ne može se lokomotorni aparat odvojiti o mozga, sve je povezano. Takvim sveobuhvatnim pristupom može se mnogo postići, ali i da ih zadržimo na točki na kojoj jesu, to je već velik uspjeh.
No, dvorana u kojoj vježbaju postaje im tijesna. Sve je više oboljelih, pa dolazi i više korisnika, a Neurovita nema ništa svoje, ni prostor, ni opremu. U svemu ovise o dobroti ljudi.
Trebaju dvoranu
- Već smo 11 godina u istom prostoru zahvaljujući ljudima iz Taekwondo kluba Galeb i njihovom predsjedniku Mladenu Tomiću, oni nam ustupaju dvoranu za vježbanje. Zato sada organiziramo donatorsku večer kako bi se u javnosti što više govorilo o potrebama oboljelih od Parkinsonove bolesti, kao i o potrebi za dobivanjem i opremanjem prostora koji Neurovita čeka kao ozebli sunce - kaže Ana koja se i dosjetila organiziranja donatorske večeri koja bi se trebala održati 28. ožujka iduće godine u dvorani na splitskom kampusu. Neki su glazbenici i drugi izvođači već poznati, s nekima se još pregovara. - U tehničkom smislu pomaže nam Radio Sunce, a posebno se angažirala novinarka Andrea Viđak koja planira u radioemisiju pozvati profesora Ivana Đikića koji je sa svojim timom nedavno došao do novih otkrića o genima uključenim u Parkinsonovu bolest.
Za svoj je volonterski rad Ana Lešina dobila puno nagrada i sve su joj, kaže, velike, jer su potvrda njezinog rada i potvrda da netko to prati i vidi. Posebno joj je veličanstveno bilo primiti prvu nagradu koja nije bila lokalna, bio je to Ponos Hrvatske 2016. Dobila je i nagrade Grada Splita, Splitsko-dalmatinske županije, Ministarstva obitelji...
- Oni su me nagradili za volontiranje. Te sam godine imala najviše volonterskih sati, ali više se ne sjećam koliko - skromno kaže.
Krajem rujna Ana je otišla i na veliku audijenciju kod pape Lava XIV, kamo su je također pozvali zbog njenog nesebičnog volontiranja. Prije dvije godine predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović odlikovao ju je odličjem Reda hrvatskog pletera koje se dodjeljuje za osobit doprinos razvitku i ugledu naše zemlje i dobrobiti njezinih građana. Time se potvrdilo ono što su Ani jednom prilikom rekli - da volontiranjem čini svoju zajednicu, grad, županiju, državu boljim mjestom za život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....