Empatija je sposobnost razumijevanja emocija i situacije drugih osoba, u prijevodu s grčkog znači "uživljavanje", važna je za međuljudske odnose, za funkcioniranje društva i pojedinaca. Malo tko nije primijetio da posljednjih desetljeća empatija slabi, što se osobito zamjećuje kod mlađih generacija, a to potvrđuju istraživanja. Primjerice, studija socijalne psihologinje Sare Konrath i kolega bilježi pad empatijskih osobina među američkim studentima od 1979. do 2009. godine, dok su istodobno ojačale osobine poput narcizma i individualizma. O tome gdje smo s čovječnošću i empatijom danas, pogotovo među mladima i u Hrvatskoj, razgovaramo sa psihijatricom i psihoterapeutkinjom prof. dr. sc. Marijanom Braš. Empatiji uči studente Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a golem dio stručnog rada posvetila je empatiji i palijativnoj skrbi.
- Pojam empatija gotovo se 150 godina koristi u medicini i društvu, ponekad je brkaju sa suosjećanjem, ali oni se razlikuju. U suosjećanje su uključeni samo emotivni dijelovi mozga: ako mi je prijateljica doživjela tragediju, plakat ću s njom; kad mladi studenti rade s pacijentom koji ima metastatski rak, često tuguju. Empatija je drugačija i obuhvaća emocionalno razumijevanje druge osobe. Znači ne samo osjećati što osoba osjeća, plakati ili ljutiti se s njom, nego i razumjeti zašto je u tom stanju, uz emocije uključiti i razum. Kada razumijemo što joj se događa, sigurniji smo kako joj možemo pomoći. U medicini i ne očekujemo da će student prve godine imati visoku empatiju, često će, ako je osoba koja može osjećati, imati veliko suosjećanje, a kroz stjecanje medicinskog znanja, tijekom studija i kasnije kroz rad, moći će i razumjeti. I kada mu dođe osoba s teškom bolešću, emotivnim dijelom mozga osjetit će kako joj je, istodobno će razumjeti zašto je tako i moći će joj pomoći. Prema tome, klinička empatija kojom se bavim na neki je način preduvjet da uopće možete biti dobar liječnik, jer ako samo suosjećate, a ne razumijete, vrlo brzo ćete otići u burnout. Naravno, empatija nije rezervirana samo za medicinu, vezana je uz sve segmente društva, a može biti individualna i kolektivna; primjerice, mogu empatizirati sa stanjem u zemlji u kojoj se ratuje - osjećam kako je tim ljudima i razumijem zašto. Za empatiju je, dakle, važno i poznavanje situacije - razumjeti emocionalno te na neki način reagirati.
Zbog čega su neki ljudi empatični, a drugi nisu?
Empatija je jedna od najljepših ljudskih osobina. Uvijek se govori o tome je li urođena ili stečena, u smislu empatijskog kapaciteta koji svatko od nas ima. Po tome se razlikujemo - neki ljudi mogu vrlo dobro emocionalno razumjeti druge, neki ne mogu. Otkriveno je prije dvadesetak godina da u mozgu imamo mreže neurona koje su odgovorne i za empatiju, suosjećanje, altruizam, pa te neuronske krugove možemo i pratiti. U mozgu je izraženo pravilo "use it or lose it" - koristi ili izgubi - ako nećeš koristiti ono s čime si rođen, to će lagano propadati. U mreži neurona s kojom se rađamo su i tzv. zrcalni neuroni, studentima u šali kažem da su oni bluetooth. Kada s drugom osobom kontaktiramo očima, ulazimo u vrlo moćnu komunikaciju, jer tim kontaktom aktiviramo zrcalne neurone kod te osobe i ona nas može osjetiti i razumjeti. Tako se povezujemo i uključujemo dijelove mozga vezane uz emocije i one vezane uz razumijevanje. U medicini danas znamo da imamo biološko, psihološko, socijalno i duhovno zdravlje. Kad s nekim empatiziramo, osjetimo sve to, a da bismo to mogli, moramo ga pitati što se događa i sagledati cjelokupni kontekst, situaciju u zdravlju i u bolesti. Empatija je jako složen konstrukt, jer osoba koja empatizira mora imati i dobro znanje te znati komunicirati i uspostaviti kontakt s drugom osobom.
To zahtijeva razvijene društvene vještine. Slabimo li u tom dijelu?
Da, to zahtijeva rad i na svim socijalnim vještinama. Mislim da općenito premalo radimo i na suosjećanju i na empatiji u društvu u cjelini, kao da se polako zanemaruje emocionalni dio. Sve veći naglasak stavlja se na informaciju, clickbaiting, negativne vijesti one su koje se čitaju i gledaju, a takvo bombardiranje informacijama gasi suosjećanje i empatiju, jer tragične vijesti stižu jedna za drugom, pa ih i ne stižemo obraditi. Sve se više naglašava uspjeh u životu - što god to bilo - već od toga da u školi moraš imati 5,0, pa se čak i na fakultete za pomagačka zanimanja upisuje preko ocjena. Smatram da bi kod upisa za sve pomagačke struke trebalo procjenjivati mogućnost suosjećanja i empatijski kapacitet kandidata, jer kako netko u takvoj struci može biti dobar samo po ocjenama?
Što se događa s empatičnošću mlađih generacija?
Vidim velike promjene i zabrinjava me što još nosi digitalno doba. Depresija je danas treći uzrok onesposobljenosti u svijetu, nakon raka i kardiovaskularnih bolesti, a ubrzo će to biti usamljenost. Već sada vidimo da se međugeneracijski teže razumijemo, pa i ja donekle razumijem milenijalce i zilenijalce, ali već teže generaciju Z i one koje dolaze, jer mladi se ubrzano mijenjaju. Imamo fenomen socijalne izolacije, hikikomori, nastao u Japanu gdje pogađa već milijune mladih, ali i starijih osoba, a širi se i svijetom. Ti su ljudi potpuno ovisni o internetu, nemaju potrebu za socijalnim kontaktima, sjede za računalom i stalno su na mreži, vezani samo uz kognitivni dio. Neki od njih zarađuju na mreži, ali puno ih samo raspravlja i životari. Oni nemaju socijalne vještine, na njihovu se mozgu vide promjene u neuronskim krugovima. Što nas čeka na putu prema metaverzumu? Danas već i mala djeca znaju skrolati po mobitelu i igrati igrice, a neke od njih toliko su adiktivne da izazivaju ovisnost koja, pokazuju istraživanja, može biti jača od ovisnosti o teškim drogama, pogotovo kod mozga koji se još razvija. Što tek možemo očekivati od negativnih strana umjetne inteligencije uz ono pozitivno što donosi? U digitalno doba nitko nas ne uči kako osjećati ni da je upravo ta sposobnost najljepša ljudska osobina.
Možemo li protiv toga?
Računalne mreže i digitalno doba uvelike se temelje na mozgu - tehnologija pokušava oponašati funkcioniranje mozga, za sada kognitivno, emotivno ne može. Robot ne može liječiti čovjeka, može bolje nego mi odabrati lijekove ili obraditi statistiku, ali nema zrcalne neurone, ne može osjetiti i razumjeti osobu u patnji. I zato moramo njegovati emocije kod svih zanimanja. Samo ako njegujemo emocije, možemo biti empatični. No, mladi komuniciraju uglavnom kognitivno - brze slike, brze promjene sadržaja, ovisničko ponašanje bez emocija. Srednjoškolci i studenti jedva pročitaju tri stranice knjige, ne mogu se koncentrirati, jako puno njih govori da imaju ADHD ili autizam, a zapravo imaju problem digitalnog doba. Stoga moramo kod njih njegovati empatiju kako bi oni mogli jednako empatizirati prema bolesnom čovjeku ili društvu ili ratu u nekoj zemlji kao što su empatizirali stariji. Empatija se smanjuje zbog goleme količine i brzine informacija i nedovoljnog obrazovanja u emotivnom dijelu.
Kako možemo njegovati empatiju?
Za to nam trebaju vrijeme i vježbe. Na fakultetu polako uvježbavamo studente kako da osjete osobu s demencijom, učimo ih da osjete kako je ta druga osoba, pa da razumiju - ima tu bolest, zbog nje teže govori i sporije pamti. Tada će joj moći pomoći. Žalosti me koliko smo malo u predizborno vrijeme od svih političkih opcija čuli o palijativnoj medicini, gerijatriji, brizi za stare i nemoćne. Gerijatrija je u svijetu ravnopravna pedijatriji, zemlja koja nema gerijatriju kao da nema pedijatriju. Još od predškolske dobi djeci se pokazuje kako se brinuti o djedu i baki, o onima s neizlječivim bolestima. U zapadnim zemljama populacija stari i tamo se izbori dobivaju ili gube na gerijatriji i palijativi. U Engleskoj, Njemačkoj i nekim drugim zemljama student pomagačkih struka ili novinarstva mora u sklopu jednog ili dva predmeta odraditi dio sati u hospiciju. Student glazbe mora nekoliko desetaka sati svirati starima i nemoćnima, osjetiti ih, jer kako će razvijati empatiju bez toga? Koristimo li neurone za empatiju s kojima smo rođeni, oni će se razvijati i njihova će mreža biti još čvršća i moći ćemo još jače empatizirati. Ako smo rođeni s velikim empatijskim kapacitetom, ali ga ne koristimo, neuroni će odumirati, neće se povezivati i mreža će slabjeti.
Učite studente empatiji na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Kako to radite i kroz koje kolegije?
Ako je netko rođen s manjim brojem neurona i slabijom mrežom za empatiju, ali snažno to vježba, stvorit će tisuće i tisuće sinaptičkih veza i moći će imati jaku empatiju. Zato je naš cilj učiti empatiji one koji su dobri, a još više one koji su loši, jer svi moraju znati komunicirati i osjetiti druge. Na ispitima jednako ocjenjujem znanje i empatijski kapacitet, jer mislim da ne može biti dobar liječnik onaj tko nema empatiju. Već 20 godina mijenjamo kurikulum na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Redoviti sam profesor ondje i sudjelujem na brojnim kolegijima. Upravo zbog rada sa studentima, a osobito zbog razvoja komunikacijskih vještina, palijativne medicine i etike otišla sam s KBC-a Zagreb i odlučila se najviše posvetiti nastavi. Imamo predmet Temelji liječničkog umijeća na hrvatskom i engleskom programu, tu sve studente medicine šest godina u grupama po deset vježbamo kliničkim i komunikacijskim vještinama, primjerice na prvoj godini uče što je empatija, a na petoj kako empatizirati s majkom djeteta koje ima rak. Na Općim kompetencijama liječnika specijalista učimo liječnike svih specijalizacija komunikaciji i empatiji, Palijativna medicina je obavezni predmet na šestoj godini gdje kolege - liječnici, sestre, ljekarnici, socijalni radnici, psiholozi - uče buduće liječnike kako raditi s osobama s neizlječivim bolestima, a i Medicinska etika vezana je uz empatiju. Predajem i na postdiplomskim studijima psihijatrije i gerijatrije. Ponosni smo što smo krenuli sa specijalizacijom iz gerijatrije, sad imamo prvu generaciju. Kad vidim studente koji samo tipkaju po mobitelu, otvoreno im kažem pred svima da moraju jako paziti da ne postanu ovisni i da neće moći biti dobri liječnici ako će im u jednoj ruci biti mobitel dok rade s ljudima. Ima i radikalnih slučajeva - liječnica je ultrazvučno pregledavala pacijenticu, a drugom rukom tipkala na mobitel. Borimo se protiv dehumanizacije medicine koliko možemo, ali to se događa.
Kako se obnavljaju ili izgrađuju neuroni za empatiju?
Postoje individualni i grupni načini. U praksi studentima dovodim vrlo različite pacijente po modelu "patient is a teacher" (engl. pacijent je učitelj), da vide da među tim ljudima ima beskućnika, da neki žive u stanovima bez struje i vode, da vide osobu, a ne dijagnozu. To je iskustveno učenje - ulaze u cipele druge osobe i osjećaju je ili gledaju nastavne filmove o tome pa raspravljaju. Brojni studenti volontiraju. Uočim li da neki student ima slabu empatiju, posebno radim s njim. Oni koji nemaju empatiju ne bi trebali raditi u klinikama, jer ako vas liječi osoba bez empatije, neće biti dobri ishodi. U Hrvatskoj trebamo intenzivno vježbati kolektivnu empatiju primjerima dobre prakse i na fakultete uvesti obavezno volontiranje.
Kakva je uloga roditelja u razvoju empatije?
Golema. Presudna. Nemojmo zaboraviti da se mozak razvija u drugom tromjesečju trudnoće, da se tada stvaraju neuronske mreže, a time i kapacitet za empatiju. Prvih tisuću dana po rođenju ključno je za razvoj čovjeka, govorio je Freud i to danas govori vrh pedijatrije i neuroznanosti, jer u tim se danima formiraju neuronski obrasci temeljni za cijeli život. Presudni su za to odnosi među roditeljima, mir u kući, što manje tjeskobe, srdžbe, nasilja, što bolja obiteljska mreža, sigurna atmosfera, to stvara sigurnu privrženost kod djeteta i samopouzdanje, kao i sposobnost da uči kakvo da bude prema braci, seki, starijima. Od vrtića kreće i uloga institucija. Djeca nas oponašaju - ako su mama i tata na mobitelu i svatko na svom kauču, već stvaramo dijete koje će kasnije imati probleme, koje neće znati komunicirati. S djecom se treba igrati i razgovarati o problemima od najranije dobi, jer tada se formira osoba. Prema konceptu dovoljno dobre majke (good enough mother) dječjeg psihoanalitičara Donalda Winnicotta, dovoljno dobra majka ona je koja može empatijski razumjeti dijete. Ako ima petero djece, neće svakome pristupati jednako, nego će osjetiti kakvo je koje dijete i emotivno ih razumjeti, u tome se ogleda empatijski kapacitet majke.
Onda imamo i dovoljno dobrog oca?
Apsolutno. Winnicott je govorio o majci, ali dijete treba roditeljske figure majke i oca. I dijete koje ima skrbnike ili je u domu može steći dobre temelje ako skrbnici ili odgojitelji imaju razvijen empatijski kapacitet, kao što možemo imati djecu koja odrastaju u obiteljima, ali ako nema dovoljno empatijskog kapaciteta i emocija, postaju emotivni autisti. Djeca trebaju roditelje, ne mora to biti pet sati dnevno, nekad će 15 minuta komunikacije oči u oči za stolom gdje se jede i gdje se može otvoreno razgovarati biti dovoljno. I treba pitati čudesne, a tako jednostavne riječi: kako si? Da dijete može iskreno reći da je tužno, ljutito, povrijeđeno... Jednako tako bi roditelj, sukladno djetetovu razvoju i dobi, trebao moći reći djetetu kako se osjeća. Važno je otvoreno izražavati emocije u obitelji, jer svako veliko prešućivanje je loše. To smo vidjeli u radu s osobama s PTSP-om, vrlo često roditelj branitelj nije htio obitelji govoriti o ratnim traumama, no oni su osjetili emocije. Vježbali smo branitelje da govore o emocijama, ne treba reći detalje o traumatskim iskustvima, ali u skladu s djetetovom dobi treba reći kako se i zašto osjeća. I ako kaže da je bio u ratu i tamo vidio svašta i zato je nekad tužan ili ljutit, to je puno bolje nego da impulzivno reagira, jer djeca snažno osjećaju emocije roditelja.
Jesu li žene empatičnije od muškaraca?
Pokazalo se da žene zbog majčinskog instinkta i majčinske kulture imaju više empatijskog kapaciteta. Rekla bih stoga da jesu, ali ne bih generalizirala, jer imamo i puno žena smanjenog empatijskog kapaciteta i povećane narcisoidnosti, kao i puno muškaraca s visokom empatijom.
Zašto gubimo dodir s empatijom?
Posljednjih tridesetak godina jako se njeguje kultura narcizma u svijetu, a ona je suprotnost empatiji. Naglasak je na materijalnom, a to je po meni jako loše. Ta kultura narcizma gotovo je dovela do toga da smo iz posljednje klasifikacije psihijatrijskih poremećaja izbacili narcistički poremećaj ličnosti - toliko je prema istraživanjima brojan da je gotovo postao normala. Ljudi s narcističkim poremećajem ličnosti nemaju empatiju za druge, često imaju i kombinaciju narcisoidno-psihopatske strukture ličnosti, a to znači - gazi po drugima bez grižnje savjesti. Njegovanje kulture narcizma dovelo je do velikog broja ljudi s tim poremećajem, a oni se uspinju hijerarhijski zato što mare samo za sebe. Protiv narcističke kulture moramo se boriti empatijskom kulturom.
Može li čovjek svjesno odlučiti biti empatičan?
Može, ali kad je narcistički poremećaj već stvoren, liječenje je jako teško. Osim toga, oni se ne žele liječiti, zašto bi, njima je dobro. A okolina pati i vrlo često nam se javljaju pacijenti koji su žrtve osoba s narcisoidnom ili psihopatskom strukturom, koje onda uvježbavamo kako da se postave prema njima. S druge strane, ne razumijemo dovoljno da se u cijelom svijetu događaju goleme migracije, uskoro ćemo imati više stotina tisuća ljudi iz drugih kultura. Već su sada nekim obiteljskim liječnicima polovica pacijenata migranti. Ako ih želimo dobro liječiti, moramo poznavati njihovu kulturu, religiju, razumjeti njihovu poziciju. Vidjela sam to u Njemačkoj, Kanadi, Nizozemskoj... prije 10, 15 godina, sad imamo to ovdje i moramo govoriti o transkulturalnoj medicini i transkulturalnoj empatiji.
Dojam je da je kod nas empatija slabija nego u zapadnim zemljama u koje se rado ugledamo
Obišla sam puno zemalja Europe, SAD, Australiju..., svuda je snažan naglasak na pomaganju drugima. U Italiji mi nedavno taksist kaže kako jedan dan u tjednu vozi taksi za hospicij već 30 godina. Pitam ga zašto, on kaže: "Kako zašto, pa kako bih živio u svom selu da to ne radim?" Oni volontiraju od rođenja. Kad pišete životopis, morate napisati koliko ste sati volontirali i nema šanse da ćete dobiti posao ako niste bili volonter. Ni kompanija ne može biti dobra ako ne daje zajednici. Imamo primjere multimilijardera - većinu bogatstva doniraju zakladama, a ne ostavljaju djeci. Mi smo mlada zemlja koja griješi i treba još puno učiti, prolazimo veliku tranziciju i sad se moramo vratiti empatiji, volontiranju, čovječnosti, duhovnosti. Jako smo brzo preuzeli zakone i vrijednosti Zapada, a nismo uložili u temelje. Zapad razvija biznis, ali razvija i altruizam, volontiranje, palijativu. U Londonu mi profesor, stručnjak za javno zdravstvo, kaže: "Idemo prošetati po gradu, a ti zamisli da si slijepa. Ako bilo gdje ne možeš proći jer si slijepa, onda smo mi u javnom zdravstvu bili pogrešni doktori." Kod njih liječnici javnog zdravstva provjeravaju jesu li restorani, staze, ulazi... dostupni ljudima s invaliditetom i daju dozvole za otvaranje. Kad odem van u gradovima, gledam koliko ljudi ima u kolicima, je li im sve dostupno, nemoguće je da nemaju prava kao ostali. Naše osobe s invaliditetom nerijetko ne mogu izaći iz kuće, nemamo programe za slijepe, zanemarili smo potrebite u trci za profitom i mislim da smo u velikom rascjepu.
Beba u košu za smeće, samozapaljenje, muškarac koji je živio uz mrtvu majku... Što ti drastični slučajevi govore o stanju s empatijom?
Sve su to primjeri katastrofalnog manjka empatije. Tu ženu nije nitko vidio dvije-tri godine. To je pitanje socijalne kohezije, na njoj moramo raditi, nekad smo se svi poznavali. Zato studentima dajem teške primjere - majku s bolesnim djetetom koje godinama ne izlazi iz stana jer pristup nije riješen. Zaboravili smo na ljudskost, a ovi slučajevi pokazuju da ćemo, ako brzo nešto ne učinimo, otići u propast. Liječit će nas i pomagati nam narcistični mladi ljudi bez empatije. To smo sami krivi. Zato mi je drago da već vidim rezultate našeg podučavanja, jer brojni mi pacijenti govore da su im mladi liječnici još bolji u komunikaciji. Ako se ikad moramo vratiti empatiji u Hrvatskoj, od pojedinca do vrha vlasti, to je sad.