Nisam imala strpljenja za njega, a sada mi je svaka minuta neprocjenjiva

Stravično su me živcirale dedine priče. Ne u pubertetu, nego i kasnije - kad sam već ‘odrasla’. Nisam imala strpljenja. A možda ni koncentracije. Kako sam starija i uvidim da vrijeme klizi kroz prste sve brže i nemilosrdnije, došlo je i neko novo strpljenje. Neki bi rekli da je to mudrost. Staž. Iskustvo. Nevažno je kako ćemo nazvati da sad imam volje, vremena i koncentracije slušati jedno te iste priče ispričane na neki drugi način. Iako se s koncentracijom ponekad borim, sve češće samu sebe natjeram da slušam. I da budem prisutna. Za njega. I za one koji su mi bitni. Da, s godinama sam dobila neku novu razinu strpljenja, ali i selektivnu pažnju. Moje vrijeme ima težinu te mi je važno na koga ga i kako trošim.

Naučila sam se biti strpljiva

Vrijeme mi je oduvijek misterij i vjerojatno će takvim i ostati, ali strpljenje nije. Znala sam da ga nerijetko nemam. Ni za koga i ni za što, nisam znala čekati kad sam možda trebala. Nisam naučila čekati dok sam bila mala. I zato se nestrpljivost uvukla u sve - tiho, ali duboko. Onda me par puta ošamarila realnost. Naučila sam čekati. Biti strpljiva. Nekad i previše, pa bih i to vagala. Koliko za što. Koliko za koga. I baš ta pažnja, ali i čekanje, naučili su me zahvalnosti. Bez vođenja dnevnika (ponavljam, tko želi neka ga vodi) shvatila sam koliko sam zahvalna. Na svakoj staroj ispričanoj priči. Na svakoj novoj. Zahvalna sam što ga uopće u životu imam, tog mog dedu koji uskoro puni 84 godine života.

Vrijeme s njim je dragocjeno

Mnogi oko mene nisu imali ni roditelje, a kamoli dedu i to ovakvog poput mojeg. Zato često dijelim njegove crtice, što je ispalio ili neku fotku s njim. Najviše kako bi meni ostale uspomene, ali i kako bih razgalila nekog. Kako bih nekome uljepšala dan ili mu ukazala na nešto. Možda se zbog neke moje priče s dedom netko javi svom zaboravljenom djedu ili tati. Ili nekome koga nije dugo čuo jer mu je išao na živce.

Normalno je da se ponekad zakrvimo s nekim. Da stavimo odnos na pauzu krvnoj vezanosti unatoč jer život nije linearan. Važno je postaviti svoju granicu i znati koliko nas netko hrani, a koliko crpi. Moj deda me nikad nije crpio, ali da su mi često neke priče, komentari i pošalice išle na živce, jesu. To je više govorilo o meni nego o njemu. Dedu ističem samo kao primjer u moru primjera koje imam u životu. Od prijateljskih, partnerskih pa nekad i među kolegama. Znalo mi je doći do preplavljivanja što bi dovelo ružnih scena ili otuđivanja. Popravila bih što sam ja mogla, svoj dio, i vidjela kasnije možemo li i kako dalje.

Sad za njegovim porukama, pričama i anegdotama žudim jer ih spremam duboko u sebe u nadi da ću ih slušati uživo što dulje. Stišće me to misteriozno vrijeme i često mi je nestvarno da on ima toliko godina. Da, nekih dragih ljudi nema već pet i više. Zatim se okrenem sebi, prebrojim svoje godine i još se više začudim. Potom opet osjetim zahvalnost jer puno puta u životu nisam mislila da ću dovde dogurati. Ali jesam, i još ću puno. I još ću dugo uživati i strpljivo slušati priče iz vojske. Priče o baki i prabaki. Ma neka su i iz dućana jer njeguju me i hrane i daju mi nešto neprocjenjivo, a to je vrijeme s njim. Vrijeme s onima koje volimo - i koji vole nas - nikada nije izgubljeno. To je jedino vrijeme koje se računa.

Do idućeg puta, ne uzimajte one bitne, ali ni sebe, zdravo za gotovo jer sve je prolazno pa tako i mi.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.