Njihov stariji sin tjedno može gledati u ekran svega nekoliko puta po desetak minuta.
 Snimila: Berislava Picek/HANZA MEDIA
Odgoj djece

Nemamo telku, pa je i ne gledamo, ali baš nam je super!

Mlada zagrebačka obitelj bez televizije je ostala sasvim slučajno, a onda su shvatili koliko im je dan ispunjeniji i veseliji. Danas ne pomišlajju kupiti ga, barem ne još...

Piše: Boba Blašković


Pustiš ga u kolicima, daš mu smoki da gricka, namjestiš neku igricu na mobitelu i ti mirno pogledaš u dućanu sve što te zanima. Taj recept dobila sam od jedne prodavačice u trgovini s odjećom kada sam s puno strpljenja s našim starijim sinom Fabijanom radila stoti krug oko stalka s haljinama, dok je on uživljeno uvježbavao prve korake, umjesto da u miru pogledam što ima zgodnog na sniženjima. I vjerujem da je prodavačica imala najbolju namjeru kada mi je dala taj savjet, ali ja jednostavno nisam takva mama. Niti smo Dražen i ja takvi roditelji.
I dok mnogi roditelji dječje “nestašluke” rješavaju tako da ih stave u kolica ili pred televizor i na taj način si zarade sat, dva mira, mi to ne radimo, svjesno.

Dobra strana selidbe

Naime, sve je počelo posve slučajno. Selili smo se u novi stan i u početku nismo kupili televizor. Vrlo brzo vidjeli smo da imamo puno više vremena i da nam je život postao kvalitetniji jer umjesto da buljimo u reprize i nerviramo se oko politike, imali smo vremena za druženje, razgovor, šetnju, kino...

Snimila: Berislava Picek/HANZA MEDIA
Da se mamu Bobu pita, televizija više ne bi "ulazila" u njihov dom, ali potpuno joj je jasno da će u jednom trenutku ipak morati popustiti.


Brzo nakon toga postali smo roditelji i onako umorni, jedva smo čekali ići na spavanje, pa nam kupnja televizora nije bila na listi prioriteta. Onda sam ja počela malo intenzivnije proučavati knjige o odgoju i psihologiji djece i naišla na za mene tada zapanjujući podatak - smetnje u ponašanju, ADHD, poremećaji učenja, pamćenja, koncentracije… sve je to u visokoj korelaciji s pretjeranim izlaganjima televizoru i svim mogućim ekranima.
Naime, u desetak knjiga, vrlo različitih autora i pristupa odgoju jednoglasno stoji da bi djeca prve tri godine trebala izbjegavati TV i sve ostale ekrane jer njihov mozak jednostavno još nije zreo za toliko podražaja. Djeci bi nakon treće godine izloženost suvremenim medijima trebalo ograničiti na 15 minuta dnevno, uz lagano povećavanje perioda svake godine.

Koje je obrazloženje?

Laički rečeno, djeca su adiktivna i vrlo brzo će se naviknuti na gledanje mobitela, TV-a, kompjutera i željet će sve više vremena provoditi na taj način. No, njihov mozak je nezreo za toliko vizualnih i auditivnih podražaja koje oni ne mogu na adekvatan način procesirati. Umjesto da uče pričati, trčati, penjati se, skakati, pjevati, plesati, bacati loptu, graditi kule u pješčaniku, puhati mjehuriće u čaši, zezati se…, dakle sve ono što je primjereno i potrebno u njihovoj dobi, oni gledaju (često i bulje) slike koje zapravo ne razumiju. Naime, poznato je da su prve tri godine najvažnije i koliko toga jedno dijete u jednom danu u toj životnoj fazi nauči, i treba naučiti.
I zato umjesto da Fabijanu i Lovri upalimo crtić i da ja u miru nalakiram nokte, a Dražen da pročita knjigu koju je odavno započeo, mi vam sve slobodno vrijeme provodimo uglavnom u šetnji, u parku, na Jarunu, u gradu, na Sljemenu, posvuda, bez obzira na vremenske uvjete.

Rješenje za ružno vrijeme

Kada je preružno da bismo bili vani, vrijeme kratimo plešući, svirajući, pjevajući pjesmice, pričajući priče, crtajući, igrajući se, glupirajući se na kauču, krevetu.
Umjesto crtića za laku noć, usvojili smo jednu lijepu naviku, a to je da prije spavanja čitamo knjige i napravimo lagani “fade out” od svog tog skakanja.

Priznajem, ponekad i mi posustanemo, pa mom beskrajno energičnom dvogodišnjem Fabijanu pustimo preko mobitela ili na kompjuteru neki filmić s YouTubea, a u međuvremenu se malo više posvetimo osmomjesečnom Lovri ili napravimo nešto što je neodgodivo. Ali opet trudimo se držati preporuka i gledanje ekrana ograničiti na par puta tjedno po desetak minuta.
Do kada tako? Iskreno, da se mene pita zauvijek. Uopće mi ne treba televizor i život bez njega mi je puno kvalitetniji. Savršeno sam obaviještena i s mobitelom, kompjuterom, novinama, a trenutno nemam vremena za filmove, serije, dokumentarce… jer se i danas, navečer, onesvijestim od umora.

Snimila: Berislava Picek/HANZA MEDIA
Fabijan i Lovro još su dovoljno mali da im televizija nije potrebna, a Boba i Dražen bez te šarene kutije imaju puno više vremena za kvalitetno druženje.


I znam da neće uvijek biti tako. Ne želimo da nam djeca ispaštaju zbog naših izbora i da imaju traume iz djetinjstva jer oni jedini u vrtiću nemaju televizor.
Do tada smo beskrajno sretni sa svakom rupom u pješčaniku koju je iskopao naš bager, sa svakom novom pjesmicom, pričom, svakim novim autom na parkiralištu kojega smo naučili prepoznati, a za filmove, utakmice, pop-kulturu… bit će vremena.

Linker
25. studeni 2024 09:06