Mnogi bi dali sve da imaju strije od trudnoće i podočnjake od neprospavanih noći...

Trudim se izbjegavati senzacionalističke naslove i tekstove ispod istih jer smatram da me to samo truje, troši i nimalo ne ispunjava. No, svi mi koji pokušavamo to isto nekad naletimo (pa i pročitamo, ljudi smo, jbg) na naslove od kojima se i ćelavima diže kosa na glavi. Tako sam nekidan naletjela na: „Tri trudnoće su ostavile potpis”

Ni na sekundu nisam poželjela pročitati tekst koji se nalazi iza tog klikabilnog naslova, pa i nisam jer sam znala što bi sve moglo u njemu stajati. Tamo su se sigurno brojali kilogrami koji su nekome nakon, TRI TRUDNOĆE, ostali. Ili možda obješena koža. Možda i bore i podočnjaci. Moguće je pak da je žena vlasnica tog tijela koje je iznijelo sa 100 posto uspjeha tri trudnoće danas ispijena jer trči za troje klinaca i živi život (zaposlene) majke. U svakom slučaju radilo se o još jednom, u moru njih, mizoginom naslovu gdje se po ne znam koji put secirala žena (muškarci da rađaju ne bi se tako pisalo, znamo to) i njeno tijelo. Nije se tu, kao ni svaki put, pisalo o svemu što žensko tijelo podnese za vrijeme, a bome i nakon trudnoće. Sigurno se, bez otvaranja članka znam, nije pisalo o znanstvenim činjenicama, hormonalnim promjenama, razini šećera, vode, izmjeni krvi i kako srce pumpa brže dok tijelo žene PROIZVODI I UZGAJA drugo tijelo i njegove organe. Ne, tu je bilo bitno samo, i nažalost za senzacionalizam i klik uvijek bude, kako ono izgleda nakon trudnoće.

Nije se čak ni osvrnulo na ono nevidljivo, a to je mentalno zdravlje nekoga tko je prošao jednu, u ovom slučaju tri, trudnoće. Koga briga kako je ako dobro izgleda, jel?

Borba s neplodnošću

„Ostavile potpis” kaže naslov i automatski izazove gnušanje umjesto da reagiramo sa: „Da, naravno da su ostavile potpis, zašto i ne bi?” jer gdje ćeš ljepšeg potpisa i podsjetnika na to da si stvorio novo biće, da ti je tijelo podnijelo nešto što mnogima ne uspije unatoč ogromnoj želji, trudu i novcu? Milijuni žena (i muškaraca) bore se s neplodnošću, i svatko, ali svatko od njih bi potpisao za te iste, javnosti zanimljive, ali i ružne potpise.

Svi koji iz mjeseca u mjesec broje embrije koji su im preostali, ubode na koži, tablete koje trebaju tek popiti (ili one koje već jesu), skupljaju račune i same sebe s poda kad plastični štapić pokaže minus, svi oni bi se bez razmišljanja prodali bogu i vragu da mogu imati strije od trudnoće i podočnjake od neprospavanih noći. Da mogu smrdjeti na bebino bljuckanje, da mogu plakati kad ih hormoni peru, ali isto tako plakati od sreće na pogled bebe koja ti se ujutro smiješi iz kinderbeta. Dali bi još novca kojeg nemaju samo da mogu imati te potpise na koži i licu, a ne na srcu duboko u sebi i da ih svako pitanje u njihovu intimu ne reže kao potez tek naoštrenog noža.

Ostavile su potpis? Da, naravno da jesu i da bar ostave svima kao podsjetnik na snagu i čudo kakvo žensko tijelo jest.

FOTO: Ognjen Karabegović

Kamo sreće da nosimo sve svoje potpise koji vrište uspjeh (a nekad i neuspjeh, jer i on je dio života koji nas nerijetko motivira još jače nego uspjeh) i da ih nosimo ponosno. Ne mislim da bi žene trebali odustati od svog tijela nakon trudnoće ili da bi trebale ovo ili ono, no suludo mi je, čak i iz perspektive fitness trenerice i žene koja (još) nije rodila, očekivati i ŽELJETI da promjena neće biti i da će tijelo ostati identično onome prije trudnoće.

Pravo pitanje je zašto klikamo na takve naslove i tako podupiremo društvo koje forsira ideju da kroz život idemo savršeni, neokrznuti, bez tragova života samog? Ako smo kao klinci u parku uspoređivali ponosno izgrebana koljena i gledali tko ima više šavova na bradi (jer manje više svi su imali barem jednog u ekipi koji je pao i rasjekao bradu), zašto taj isti ponos ne gajimo i prema nečem puno prirodnijem kao što je trudnoća ili pak starenje?

Mnogi nemaju privilegiju zatrudnjeti ili iznijeti trudnoću do kraja, isto kao što mnogi nemaju tu sreću doživjeti svoje prve bore i oni bi, da su još među nama, bili sretni i s borama i sa sijedima.

Pitam se kakav je to život koji na nama ne ostavlja tragove i kakvi smo ljudi ako se tragova bojimo? Zar nije smisao života baš to, ostaviti i biti trag?

Neka tragova trudnoća i operacija, izgrebanih koljena i razbijenih brada koje nas kasnije podsjećaju na sve što smo prošli, otkud je sve krenulo i dokle stiglo. Neka je tih ožiljaka kako na koži tako i na srcu jer, kao i na koži kad se raspori i zaraste, tamo bude još čvršće i baš ti ožiljci, čvrsti kao neka armatura, nose nas u neke nove avanture i poglavlja.

Do idućeg puta, živite i ostavite tragove.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.