Ljubav koja traje 37 godina: On je još uvijek gleda kao djevojčicu

„Najljepših 37 godina mog života!“ - uzviknuo je kao da je dječarac ispred slastičarne, a ne starčić od 70-ak godina. Očima punim one djetinje radosti promatrao ju je dok je ona mobitelom snimala ribe u akvariju. Promatrala ih je gotovo jednako djetinje kao on nju. Zainteresirano, začuđeno, zaneseno. Njoj je nekoliko godina više od njega, rekli bi da je ulovila mlado meso, ali zapravo uopće ne izgleda starije od njega, dapače. Trideset i sedam godina predivnog braka, kaže on, na što ona ošine pogledom kako njega tako mene i kaže: „Ali, ima tu posla. Stalno.“

Odmah sam je pročitala, shvatile smo se preko pogleda i grimasa. Njemu je sve med i mlijeko i lako, njoj je isto lijepo, ali je svjesna da nije sve uvijek samo ružičasto. Čitavih tih trideset i sedam godina koliko su zajedno.

Najljepše godine života

Ni sama ne znam kako, ali upala sam u taj razgovor, valjda zanesena njegovim djetinjim pogledom i tom fatalnom rečenicom „najljepše godine života“. Njemu, a i njoj sigurno jesu jer ne bi izdržali sve što se u puno manje vremena nataloži. Ne bi zadržali te iskrice u očima i osmijehe na licima kad jedno drugo gledaju. Ne bi im se skupile sve bore oko očiju kad jedno o drugome pričaju. Ne bi jedno drugo nosili u svojim boricama i staračkim pjegama.

Bilo je tu posla, kaže. Ima ga i dalje. I vjerujem joj. Uvijek ima. Danas možda i više nego ikad, zato i zapamtimo ovakve lijepe crtice o dugoročnim i predivnim brakovima i vezama. Priča mi on da su se čitavih godinu dana lovili kako bi se upoznali. Njihovi prijatelji su nanjušili da su stvoreni jedno za drugo. Namjestili su im sastanak i nisu pogriješili kad ih evo, skoro četiri desetljeća kasnije, jednako zanesenima kao da su tinejdžeri. Uvidom u njihove godine, jasno mi je da nisu krenuli u taj najljepši dio zajedničkog života nezreli. Bili su u tridesetima, imali su dovoljno životnog iskustva da znaju što žele, a što ne. Moguće i brak ili dva prije, s obzirom kako na njihove godine tako i na razdoblje, jer tada je bilo gotovo nezamislivo da se prvi put udaješ sa 34-35. Pogotovo žena. Ne znam imaju li djece, nisu ih spominjali, a ja nisam pitala. U njima nisam osjetila ni da ih trebaju imati, ni da im nedostaju ako ih nemaju. Vidjela sam, u tih nekoliko minuta provedenih s njima, njihov mali svijet koji je samo njima savršeno dovoljan. Nimalo dosadan, iako bi mnogi proturječili tome, oni su djelovali skladno, uigrano, nadopunjujuće. Svako jutro, svaki sa svojim interesima, a opet zajednički provedenim vremenom. Bilo da ona rješava križaljke dok on čita, ili on razgovara na telefon dok ona promatra ribe, uvijek su krajičkom oka pazili jedno na drugo. U svakom trenutku su znali gdje je drugi, ali ne na onaj patološki način kao da su pupčanom vrpcom povezani.

Djeca i kad odrastemo

Odnos prepun razumijevanja, kako za zajedničko, tako i za individualno. Mudrost je prštala iz njih, kao i razlike među njima koje su nekako našle način da sve to vrijeme mogu pod istim krovom. Ja ne znam svaki jedan detalj iz njihovog života. Sasvim sigurno ga neću ni znati, ali znam da je pored njih ugodno, a da su oni iskreni. Odišu nečime što se rijetko viđa, a to je smirenost. Tim. Poštivanje granica. Prihvaćanje razlika. On zaneseni dječarac u tijelu starca, ona vamp žena koja realno promatra njegovu zanesenost. Kad je umiru njena realnost i spuštanje na zemlju, pusti se da poleti s njim, makar na nekoliko trenutaka. Pored njega može biti djevojčica jer zna da je sigurna. A on, zahvaljujući njezinom trudu, može biti muškarac kakvog ona zaslužuje. Moguće da griješim u njihovom slučaju, no ne griješim u onome što svima nama treba. Da možemo biti djeca zajedno i u odrasloj dobi. Čak i na kraju života da možemo biti dječarac i djevojčica jer život nije da 24/7 budemo sretni, odrasli i konstantno zabrinuti ljudi. Ta zanesenost malim stvarima poput ribica u akvariju ili promatranje njenih lokni pod svjetlom akvarija ono je što nas drži mladima i svježima bez obzira na godine ispod kože.

Da, ta iskra nije nužno održiva samo u paru, možemo je i zadržati sami. Možemo biti takvi i bez dugogodišnjeg para, ali… nekako je, meni barem, ljepše kad nastupi ona rutina, ona šalica čaja ujutro koja te dočeka prije nego izvadiš krmelje. Onaj miran život kad dođeš doma i bez riječi sve nekako sjedne na mjesto. Vanjski život prestane postojati i budete samo vi. Sa svojim interesima, zajedničkima i onima u paru. Pa dokle traje. Možda i do „najljepših 37 godina života“.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.